Cvijeće za majku - Borka Bokan Brnović

Cvijeće za majku

Pripeklo popodnevno sunce. Vrela sumaglica pritisla kotlinu. Ništa se ne pomiče. Ništa ne diše. Ni daška vjetra. Ni sa jezera odkuda uvijek čarlija svježi povjetarac. I ono leglo. Kao da izdiše. Vrh Sutormana u lakoj izmaglci. Jari. Samo se čuje dosadno i uporno cvrčanje cvrčaka. Jedan jastreb odletje visoko iznad planinskog prevoja.

Na verandi naše kuće dvije stare fotelje. Na jednoj drijema stari mačak. I on se sklonio od popodnevnog sunca koje nemilice prži, pa je i lišće granatog kestena sparušeno. I mene ta vrelina ošamuti. Čujem majčin glas:

-         Danas je pripekla vrućina, kao nikad prije. Ajte čeljadi u kuću

ovamo je hladnije.

-         Idemo – reče otac – da malo odmorimo. Svijest mi mrči.

A ja dijete. Tek mi je deset godina. Meni se ne ide u kuću. Radije bih se igrala napolju, a tu ispred kuće je jedna livada, sva u zelenilu i cvijeću. Ne bi ni ona takva bila da je ne navodnjavamo s planinskog potoka, koji veselo skakuće i žubori, mada i njemu suša ispija snagu.

„Nabraću buket cvijeća za majku“ – pomislih – „a  uz to ću juriti za leptirima. Kud će ljepše igre.“

Trava na nekim mjestima do koljena, golica mi noge. Mene jedino strah od zmija. Kažu da ih ovdje puno ima. Mada ja nijesam vidjela ni jednu. Opasne su, govore. Otrovne. Smrtonostne. Koga ujedu, nema mu spasa. Zato sam oprezna. Brzo berem cvijeće. Bijele rade, ljutići, ljiljani, rastavići. Od svih pomalo. Raznobojno da bude. A okolo mene svuda leptirići trepeću krilcima, lete. Kao da me zovu na igru. Ima dosta i pčela, koje kupe livadski med. Zuje. Poneki skakavac iskoči ispred mene. Na ovoj livadi sve vri od života.

          I kao da me sve zove u svoj svijet. Na igru.

          U jednom trenu se nađoh ispred jednog povećeg busena trave u kojem nešto zašišta, a trava se povija kao da to ide kroz nju. Ali ne vidim šta je. Možda jež, kornjača, poljska ševa. Zmija! Od same te pomisli uplaših se i dadoh u panični bijeg. Trk. Da što prije stignem do kućnog praga. U sigurnost. Tamo su otac i majka. U paničnom i bezglavom trku nijesam primijetila bodljikavu žicu, rastegnutu obodom livade, pa se onako u punom bježanju zapletoh preko nje i napravim kolut naprijed, zapinjući nogama za bodlje, od čega krv šiknu u mlazu. Ali onako vrela ne osjećam bol. Ah, kakva strahota! Pobjegla sam od zmije ali sam natrčala na bodljikavu žicu.

          Što da radim? Od straha i ne plačem. I ne bojim se više. Ne osjećam ni bol. Samo oštro peckanje. Pribrah se i ustadoh. Vidim, onaj buket cvijeća još čvrto držim u ruci.

          Kući sam došla sva krvava. Sad me više strah od majke da me ne grdi i kazni, ali ona samo zabrinuto reče:

-         Što učinje, dijete! Kuku meni jesi li se nagrdila?

Pa pozva oca da donese rakiju da mi isperu rane. Tek sad sa osjetila žestoki bol. Od rakije kojom su  mi prali rane. Ali, sam stisnutih zuba ćutala bez glasa. U strahu, da još i batine ne dobijem.

Tek tada dadoh majci onaj buket cvijeća, jednim krajičkom uma se plašeći da će ga baciti, ali ona samo zasta, pogleda ga i poljubi, pa onda i mene, pogladivši me po kosi samo reče:

-         Dijete moje!

I ovaj ožiljak na lijevoj nozi se rascvjetava poput buketa cvijeća. Valjda da me podsjeća na moju malu avanturu.

 Borka Bokan Brnović