Don – Gordan K. Čampar

                                                Don

            Njegovo aristokratsko lice, uvijek uokvireno njegovanom dugom kosom nikada nije odavalo utisak zabrinutosti ili straha, iako posao kojim se bavio nije nimalo naslućivao opuštenost. Njegova mimika, bez naglih pokreta, smiren pogled sa rijetkim treptajima, tihi glas davali su mističnost koja je intrigirala okolinu koja nije znala profesiju, dobrog momka iz kvarta. U sitnim rukama, sa skoro bijelim noktima skrivala se istina mnogih novčanika i nesesera ali adrese u njima nikada nijesu bile iz  njegovog grada.

            Srdačne susrete na kaldrmi strme ulice koja je vodila do njegove kuće gdje mu je živjela stara majka, pretvarao je u svojevrstan ritual u kojem je dijelio novac, onako, po svom, a po riječima jednog od onih što su jedva čekali njegov povratak sa čestih putovanja, koja su ponekad mogla i potrajati nekoliko sedmica, tačno je znao koliko je kome bilo po mjeri.

            Strecao je na zvuk zvona sa obližnje crkvice i oči su mu se punile suza pri pomenu oca, za koga ga, zbog njegove dobrote niko nije ni zapitkivao iako je to često dolazilo na red.

            Ukus dobrog pića i miris dobro smotane cigare ga je činio zadovoljnim, jedino su ga  priče koje nijesu imale logičnu stranu ili su imale svadljiv  ton, odvajale od kafanskog stola koji je u tim prilikama demostrativno napuštao, ma ko da je bio u  njegovom društvu.

            O poslu kojim se bavio nerado je trošio riječi ali po naklonu pri susretima ljudi iz njegove branše se dalo zaključiti da mu se dive ili makar sanjaju da budu kao on. Tu zalivenu šutnju, tabu, stolova i šankova na kojima se osvitalo, narušio je njegov pajtos koji je na nekoliko sati došao u posjetu a ostao, neki dan manje od mjeseca. Narativan, zanimljiv do beskraja a naliven dobrog vina u kojem je više nego očigledno uživao nije umio čuvati tajne koje smo slušali otvorenih usta.

            Primicala se zora, trebalo se razilaziti ali se nikome nije išlo kao da je nešto visilo u vazduhu, neka mirođija je hvalila loncu u kojem  su se od kasnog popodneva krčkala sjećanja.

Skoro nepomične usne su počele skivati riječi, tiho da ih je i on jedva mogao čuti;

- Jedina greška, Bogu se uvijek zahvalim na njoj, me je podsjetila da sam čovjek  i da nije potreban veliki trud da to i ostanem.

Česte prekide  opravdavao je malenim gutljajima pića iz čaše od kristala s kojom se vrlo umješno poigravao što je naše nestrpljenje dovodilo do kulminacije.

- Obično se ambalaže odmah otarasim, prvi kontejner, bilo kakvo mjesto, samo plijen može ostati. Ostalo što dalje. Te prilike sam uradio jednog glavonju, na banoffu u Bernu, žurio je poslije slučajnog sudara ostao je sa kartama za voz u desnoj ruci, novčanik mu više neće tebati, lijep, kroki, glomazan. I još nekoliko njih ali mi je njegov upao kroz rupu u džepu od mantila koji je bio radna uniforma pa sam ga morao ponijeti do smještaja i tamo uzeti “svoje” a  ostalo baciti.

- Čudio sam se  kako je mogao propasti kroz tu rupu jer sam morao širiti otvor da bih ga izvadio. Odložio sam ga na ormarić i od tog trenutka više nijesam imao mira. Vuklo me je da pogledam sadršaj koji ostao u njemu nakon vađenja franaka kojih  i nije bilo previse. To se u našem poslu ne smije, ali...  Vaučer neke agencije na ime hotela, kartica, mali blokčić  tek načet  sa par imena i slika. Na njoj on, sićušna žena i dvije prelijepe curice kao da nijesu njegove, lijepo oblikovane glave i svijetlog tena što se za njega nije  moglo reći.-

- Pokušao sam zaspati ali nije išlo, slika mi je bila pred očima poslije svakog otvaranja kapaka.Eto njega živa , pokazjući na ortaka , u ponoć smo krenuli u potragu za njima. Par stotina kilometara.

- Hotel, po vaučerima, nema. Pansioni u okolini isto. Ulice su već poodavno puste, samo što nije svanulo. Ništa.

Još stanica jedino, u nadi  da su imali povratne.-

I nama su bile potrebne pauze a kamoli njemu, s naporom je nastavljao ispovijed;

- On je unezvereno dugim koracima koračao tamo ‘vamo, djevojčice naslonjene jedna drugoj na rame su već uveliko sanjale a žena je nepomično sjedela u kolicima tik uz klupu pored njh.-

Vadio je riječi kao iz bunara, očigledno je nanovo preživljavao te trenutke.

- Priđoh, nazvah jutro, on začuđen, zagleduje mantil, gospođa neuspješno  pokušava pomjeriti neku ručku na kolicima, curice spavaju. Pruženi novčanik za koji je odmah uvidjeo da je puniji nego što je bio, duboko zagledan u moje oči koje su tražile razlog da se  ne susretnu sa njegovim, sporim pokretom vrati na isto mjesto i izusti

- Hvala Don.

Niko ništa nije pitao,sve je bilo više nego jasno ,led nije imao vremena da se otopi u piću, zora je već uveliko rudila.

Gordan K.  Čampar