Hilandarska beseda
Ko to odgoneta
mudrost vekova
pretočenu u sveta
Slova Ćirilova?
Ko sa tisovim štapom
Boga redovno obilazi
i pod nebeskom kapom
sve nas uči i pazi?
Čiji su ono znaci
na putu krstolikom
u opštoj ovoj zamci
sa slikom bogolikom?
Čije to mudre zore
sviću i na zapadu
da zle sile ne razore:
LJubav, Veru i Nadu?
Ćutanje rečito
staraca mudrih
naše je večito
pitanje budnih!
Koji to Manastir
sve do sada pretraja,
svaki rat i mir
od iskona do beskraja?
Hilandar na Gori
Svetoj među svetima,
ćutanjem govori
i onima i ovima!
Govori o mudrosti
molitve lekovite
srcolikoj svetlosti
iz duše tajnovite!
Pa govori iz drame
gomile usamljene:
Samo su mudre osame
suze prosvetljene!
One suze što nam krepe
misli, snagu i volju,
da nam sveci ne strepe
po nebeskom ovom polju!
Od Atonske Gore svete
Himalaja i Siona,
preko cele planete,
sve do pameti trona!
A sa trona pameti
ostao nam večiti zavet:
Ko se Bogu posveti
pravu izabra pamet!
I Bogu posvećeni
revnosno služe rodu,
iznutra prosvetljeni,
za krst časni i slobodu!
A Sloboda, Bogom data,
božiji je nauk vekova:
za tuđina i za brata,
kažu Slova Ćirilova!
Na Putu Svetoga Save
bićeš Otac svome Ocu,
iz narodne rođen glave
zahvalan Bogu, Tvorcu!
Otac je sluga sinu
i kao Bog služi svima!
Ceo Rod i Otadžbinu
u očima nebeskim ima!
Iz pirga Svetog Save
misao šiknu u visine,
iz narodne, srpske glave,
Sveti Oče i narodni Sine!
Dižeš svete tvoje ruke
do prestola pameti,
do nebeske mirne luke,
vrli Oče, Savo Sveti!
Vidi decu poskitanu
po ovoj plačnoj dolini
kako tvoju traže stranu
gde se misli i čini!
Sve kako Bog zapoveda
U pravcu mirne luke!
Pratnja nebeskog odreda
do Hristove vodi nauke!
Kad te Svetinja pohodi
i kad s tobom živi ona,
krilata reč te vodi
pravo do pameti grona!
U životu večnih visina
traju slovom svi vekovi
i misao kao zadužbina
šikne da trajno slovi!
Dugi su putevi srca
i sve su misli visoke
ako do Boga i do sunca
reči nas vode bistrooke!
Slave nas rečita slova
temeljima srcolikim,
vremena stara i nova
u ljudima bogolikim!
Kad nam neno duše slika
kroz sve tajne poruke
nekog našeg krajolika
sve su čežnje žive ruke!
Kandilo gori u duši
da stalno sija obraz
da nas slabost ne sruši,
svako da porazi poraz!
U rečima gorostasnim
koje nam sam Bog pokloni
na putevima su časnim
suncokrili neboskloni!
Čuvaju Slova Ćirilova
sva naša buduća pamćenja,
kuću od temelja do krova
i svačijih duša spasenja!
Bez svetih Ćirilovih Slova
nema Lovćena i Ostroga,
nema ni svetoga Kosova,
bez njih smo daleko od Boga!
Zato mi slavimo Slova
koja u pamćenju traju,
sveta Slova Ćirilova
u tuđini i u zavičaju!
Kazuju Slova sve nas
po meri samog Boga!
U Rečima je Spas,
jes´ tako mi Ostroga!
Loze mi blagorodne,
miro mirotočivo
kroz sve duše srodne
vekovima je živo!
Sve do vrha vremena
trajaće zlatno Slovo!
Slovoslovna plemena
piše Slovo Ćirilovo
Ko to odgoneta
mudrost vekova
pretočenu u sveta
Slova Ćirilova?
Petar Milatović Ostroški
U Crkvi Svetog Stefana Dečanskog,
u Melburnu 20. decembra 1989. godine.
Obavljeno u knjizi „Onebesimo snohvatice“,
Prometej, Novi Sad 2016.