Iskupljenje

Iskupljenje

Ako mi sinko, platiš bocu vina

Ispričaću ti svoju tužnu priču

Koja je vjeruj mi, baš takva bila

Mada te se, moje tuge ne tiču.

Hvala ti sinko što me noćas slušaš

Brbljanje beskućnika nije važno

U hladnoj noći kada vino kušaš

Onda se osjetiš srećno i snažno.

Voljeli smo se mi, dugo i strasno

Naše gnijezdo svijali polako

Ali ja sam žudio za bogatstvom

Takva me groznica tresla prejako.

Njoj nisu trebali novac i prestiž

Samo je htjela pažnju, sitne stvari

A ja sam mislio da se sa svim tim

Vječita ljubav može da ostvari.

Zaboravio sam na draž života

Pohlepno grabeći ka samom vrhu

Pored mene je rađala ljepota

Primijetih je kad se nađoh na dnu.

Ona koju voljeh, leđa okrenu

Ostavljajući surovu istinu

Od koje postradah u istom trenu

Utjehu počeh da tražim u vinu.

Koliko se kajem što činjeh tako

Postajući slabić i kukavica

Predah se porazu suviše lako

Maču hrabrosti otuplje oštrica.

Uvidjeh posle, ali bješe kasno

Da se za ljubav ne umjeh boriti

Tu je i ginjenje jednako časno

Ako voljenu ne možeš vratiti.

Prebiram sinko, sada po sjećanju

Dok noć me svojom hladnoćom pokriva

Kako sam za moć prodao voljenu

A ona za to nije ništa kriva.

Kraj moje priče evo vidiš i sam

Uostalom, i boca je već prazna

Odoh da negdje pronađem tvrd ležaj

Za ove kosti preteška je kazna.

Branka Vojinović Jegdić