13.04.2018.
Proza

Jagnje i dijete

 

Jagnje i dijete

 

 

*

 

               Jagnje i Dijete.Pravili su čudno nepravilno klupko,pod kruškom kačamorkom.Podne. Sunce upeklo. Disat se ne može dok jara izbija iz carske džade. Ni traga od kiše. Jedan mali oblak ozgo od Sokola koji je pustio sjenku put Beran-Krša  u njemu je budio nadu. Kiša dolazi sa Sokola,stari su govorili.Od Rudeša je ogoljenoj livadi neki topli vjetar pravio oblake prašine. Ispucala zemlja.

On zavrće glavom,sumnjajući, i pogleda odsutno dijete i jagnje. Uzdahnu odvagajući u ruci tek nasađen kosijer.

          Dijete i Jagnje.Dvije vječite žrtve. Kad god je neka dušmanska sila pod oružjem nailazila od Čakora,Rudeša ili Bihora vazda su stradali. Jagnje je i kroz Sveto pismo bilo simbol stradanja,zato je i Isus bio žrtveno jagnje,ispriča mu onomad kaluđer Mojsije dok je silazio ka lugovima da uhvati prečicu do Izbina,na putu za Šudikovu.

Djeca su ostajala siročad na hiljadu načina a nerijetko su ubijana u kolijevci ili odvođena u janjičare,daleko od svoje krvi I kraja.Majke su im silovane I ubijane,kao da im nije malo što su ih silovali prljavi objesnici.Očeve su ubijali ili odvodili u roblje a njih ostavljali na nemilost zmijama po zgarištima..zato ga je zabavljala ova neprestana igra jagnjeta i djeteta koja su se igrala jedno sa drugim.

        Domaćinstvo je bilo siromašno.Tek stalo na noge posle trećeg paljenja kuće od strane anadolskih krvoločnih vojnika-krvavih pljačkaša. Samo je neka viša sila namjestila da niko ne bude kući tog dana,zbog ono malo sijena u Veliđe što se moralo pokupit.

Sve su azgino  popalili i porušili,poklali stoku i odnijeli. Samo je ovo malo jagnje ostalo jer je preplašeno završilo u trnju pod džadom a bilo je toliko sitno da im nije predstavljalo plijen vrijedan pažnje..

       Kad bi se,odnekud,imalo bar dva zlatnika da se kupi malo stoke i prepravi kućica na brzinu ozidana limskim oblucima i pokrivena sveže otesanom šindrom.

-          “E,kad bi se imalo..”,uzdahnu i skloni kosijer u hlad.

Duga držalica kosijera i njegove duge ruke su predstavljale opasno oružje. Mogao je daleko sa njim dohvatiti.Sa njim je od trnja po limskom brodu zemlju otimao i pretvarao u male pašnjake Ii livadice od kojih je izdržavao porodicu.U kući ima jošgladnih usta ali ovo najmlađe sa jagnjetom mu uveseljava ove tmurne i gladne dane. Ne pokazuje ničim koliko mu je stalo do ove dvije male prljave i šugave gomilice.Kad ostali ne gledaju,na smjenu,bište im buve u hladu kruške kačamorke.

I uvijek u tim trenucima neka đavolja sila, ili šta već, na um mu pretura priču o zakopanim zlatnicima dolje na Sastavu Makve i Lima.Pod ogromnom stijenom ispod koje uvijek ima spletova zmija. I sve livade okolo su po osušenoj zemlji pune zmijskih košuljica potvrđujući prisustvo čuvarki zlatnika…

Kao da mu neki đavolji prst pritisne odozgo glavu i neda mu da misli o drugom.Kao da to nije njegova glava. I uvijek su tu,u glavi,ti sjajni zlatnici i zveckaju..čak nekako i mirišu na čistoću,gospodstvo..na sapun,samun,sušeno meso,sir…I tako bi ga taj đavolji prst pritiskao sve u neka doba dok ne ogladni i skoči na noge.Prekrsti se svestan đavolje rabote i grešnih misli o zlatnicima.

Ostali ukućani sa distance su pratili to njegovo podnevno trijebljenje vaški jagnjeta i djeteta, skakanje i krštenje. A onda bi i oni poskakali iz prikrajka i počinjali svoje nedovršene poslove plašeći se da on ne zagalami na njih.

A on bi onda “oprao” usta jednom kruškom i zalio bi je gutljajem hladne izvorske vode iz testije,pokrivene lopurom u hladu.I viknuo bi na žensku čeljad da nahrane đecu sa onim što ima a u zadnje vrijeme je to bila samo pastrmka koju je lovio košem  u Makvi,kad sunce počne da zalazi iza Đurđevih Stupova i Rastovca.

 

 

 

 

**

 

 

 

Probudila ga je tišina.Neka nepoznata,jeziva.Ni žabe se nijesu čule sa Lima a prethodnih noći od njihovog kreketanja se nije moglo oka sklopit.Ni vatra sa ognjišta se nije čula da pucketa I ako je video plamene kako se uspinju uz kotao.Ni disanje žene do njega se nije čulo i zasmeta mu njen spokojan san I njena nagost otkrivena pod starim ćebetom.

   Odjednom sve zaguši neka huka i cijuk iz zemlje,sa nebesa…Krov od šindre se podiže u vazduh.Kotao i verige su pravili sablasne krugove nad glavama bezbrižno zaspale čeljadi.

I neka sila ga diže u nebesa.Kao da ga đevolji prst probode kao ražanj i okreće u vazduhu.

Neka crvena i plava svjetlost preuze noć.Nesta i zvijezda.

  Preko njega se nadvi neka velika krilata  neman sva krvava pokaza mu put Sastava i reče:

-          “Ponesi onaj svoj kosijer.Tamo ćeš odvesti ovo najmlađe dijete,bez jagnjeta, i pustit ćeš njegovu krv!Onda uzmi šaku zlatnika a ostale preko ramena baci u Lim da jednog dana ponovo nađem neku napaćenu dušu!!!A ako ne ispuniš to uzet ću ti svu čeljad na spavanju,zajedno sa onom tugom od jagnjeta..”

I dunu  u njega.On treskom pade na patos pored ognjišta.Sve je bilo na svom mjestu.Djeca su u snu nešto buncala.Vatra je veselo pucketala.Saa Lima žabe zakreketaše.Žena je i dalje bestidno otkrivala svoje međunožje,oznojena od ćebeta i vatre ognjišta. Miriše vuna šugavog jagnjeta.Jagnje i dijete su zagrljeni zajedno spavali i učinje mu se da se dijete u snu nečemu smije.P rimače mu se i poljubi ga u znojavi vrat.Ženu lupi po golom stegnu i privuče k sebi…

 

 

 

***

 

Magla je bauljala lugovima.I dok je nosio sanjivo dijete u naručju stiskajući kosijer kao polugu ispod njegovih nogu činilo mu se kao da gazi po oblacima.Da je opet upao u neki svijet mađija i đavoljih rabota.Makva je glasno žuborila kao da ga prekorijeva zbog njegovog nauma i saučesništva sa đavoljom silom.Znao je on sve to ali ga je onaj dugi đavolji prst gurkao u leđa i požurivao nemuštim jezikom.

On pruži korak ali mu se učinje kao da se saplete na nevidljivi lozar.Kao da ga neka druga sila vuče na drugu stranu.Klecnu u koljenima onako visok i prihvati bolje dijete da ne padne.

Ispod stijene kao da je stajao neko i on se obradova.Popričat će sa nekim i odužit će ovo nekršteno vrijeme i probudit će se,doći će sebi..Međutim to je bila samo senka koju je oblikovalo stablo lijeske i magle.”Ni ove godine lješnika”.Naljuti se na sebe kako mu blesave i ništavne stvari dolaze u ovakvom času.

A onda mu neka jeza kroz kičmu ukoči svaku koščicu,svaku dlaku na tijelu.Zahuča ponovo kosmos pokazujući mu tamu podnožja stijene i kraja njegovog siromaštva.I kraja njegove podnevne sreće.

Spusti dijete pred sobom i okrenu ga leđima prema sebi.Nije mogao da gleda u te tamne i krupne,sanjive,oči.Pametne oči.Oči koje pogledom pitaju.Spusti kosijer uz desnu nogu.

I onda mu grunuše suze.Bez plača.Bez jecaja.Sve ono što ga je boljelo isticalo je iz njega a on je nemoćno svojim velikim nezgrapnim i čvornovatim šakama milovao malu šugavu glavicu.

I po navici nađe nekoliko buva koje uobičajenim pokretom stisnu.I čisto se kroz noć ču kako pucaju.Poznati zvuk ga iz ove jeze probudi!Jače no hiljadu kubura!

Obrisa ruke i podiže dijete u naručje,postavljajući mu kosijer pod mršavu guzicu praveči svojevrstnu nosiljku.I zapjeva iz dna duše.Kao da na neki nevidljivi ventil oslobodi bol čitavog svijeta.Boljela ga je muška lubina dok je pjevao i slušao svoj glas kako uz livade leti put Beran-Krša.Nije zapjevao dvadeset godina.Previše tuge i gutanja suza.Mnogo boli kad čovjek ostane bez suza.Prigrli jače dijete ka sebi koje zbunjeno malom rukom pomilova njegovo lice.Lice djeteta je zračilo nekom posebnom svjetlošću.I mjesec s Beran-Krš kao da im namiguje.Kad se primakoše na puškomet kući Šarov zalaja i veselo vrteći repom uleće im u noge,igrajući se.Pred kućom je stajala žena,ogrnuta velikom crnom maramom sklopljenih ruku.Ništa mu ne reče.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

****

 

 

 

 

       Samo što zatvori oči zaspa snom pravednika.I odmah ga neka svjetlost preplavi,samo što se sada nije bojao.Suze i pjesma su ga iščistile.Bio je nekako i previse miran.Miris tamjana odnekud ispuni njegovu izranjavanu dušu,a neki glas odozgo mu reče:

 

“Vrati se na Sastav,uzmi zlatnike koji su sad tvoji.Ti si krv svog djeteta večeras pustio svojim prstom i slomio Đavolji prst!Čiji je prst jači?Đavola ili pravednika?Pravednik je iz onih buva,po navici,pustio krv svog đeteta.A to je traženo.Đavo nije htio tako ali je zaboravio tvoje podnevne navike!Riječ je riječ.Čudni su putevi gospodnji,i tako jedna  buva koja je kriva za izazivanje  strašnih bolesti,kroz istoriju,postade tvoj saučesnik u lomnjenju prsta od Đavola.Krv tvog djeteta koje je sisala pustiste i đavola prevariste!”

 

 

 

Labud N. Lončar