Komšija – Meliha Miljević

Komšija

Sjedio je pokraj prozora na povišoj stolici bez naslona za ruke i čekao strpljivo, da drveće preko puta kuće počne dobijati sablasne oblike, a koraci rijetkih prolaznika odupirali su se umoru ili equilibriumu. On je čekao samo jedne korake. I, uvijek bi ih dočekao, ma koliko dugo istezao kičmu na toj neudobnoj stolici, bez naslona...

Kad bi je čuo kako razvlači korak, otežao od dugih sati stajanja iza šanka i slušanja trabunjanja i životnih priča, nekih ispovijedi od kojih se krv hladila, obećanja pijanih i vjernih obožavalaca, nekih istinskih, nekih do prvog triježnjenja, ili vriske gladne djece.
Pila je s njima i nekad platila rundu, nije željela biti ovisna i vraćati jeftine dugove pijanim, ili onim drugim; uglađenim i opasnim.
Ti opasni su je u početku plašili, ali se navikla da prigne glavu kad se sprema okršaj sa drugim opasnim gostima. Postala je drug, koji je bio nijem i gluh i sklanjala se od onih koji su je pokušavali pratiti poslije smjene, trčeći poprijeko ulicama i sokacima do iznajmljenog stana,u potkrovlju dvospratnice...

On bi je gledao kako usporava korak u tmini uske uličice i zamiče u ulaz, žureći i ne okrećući se, da li od straha ili konačno nađenog mira.
Gledao je kako zamiče i gasi svjetlo u ulazu, a iza nje dugačkim korakom ulazi žena i prati Dijanu... Velimir je pokušao vrisnuti kroz stisnuto grlo, ali glas je zatajio.
Pokušavao je rukama podići težinu tijela i smjestiti se u kolica i što prije stići do telefona da pozove policiju, jer je znao negdje duboko u dnu trbuha da je sutra neće slušati ni gledati kad rastvori zavjesu i otvori prozor, kao svaku noć. I takođe, pravi se da ga ne primjećuje većinom... Аli, nekad bi i stidljivo mahnula, kao negdje u eter, on se nadao da je baš njemu.
Nije znao da je davno prestala vjerovati da će je neko tek tako primijetiti i postati blizak njenim navikama, sudeći prema potrebama i zahtjevima klijentele koju je služila za šankom.
Večeras ga je pogledala kako maše rukama i pokazuje negdje iza nje, a onda je nestao iz vidokruga.
Okrenula se od prozora i vidjela ženu, čiji je muž pio u kafani svako veče, i ostajao do fajronta... Dolazila je njegova žena i napadala ga, nekad i molila da krenu kući, jer djeca gladuju, ali bi je bradati i bahati delija izbacio šamarima i psovkama. A ona bi izlazeći šakama mahala i prijetila Dijani za šankom, nazivajući je ružnim imenima. Dijana nije marila za napade. Bilo joj je žao nesretne žene, a nije joj mogla pomoći i makar skinuti sumnju ljubomore iz srca, jer njoj muškarac nijedan nije više potreban. Izgubila je jedinog koga je ikad voljela.
Ali, sad je žena držala nož u ruci i histerično udarala po Dijaninim ispruženim rukama, kojima je pokušavala zaštiti lice... Krv je šikljala iz presječene vene na ruci i Dijana je izgubila svijest.

 *

Probudio je glas doktora, koji joj je rekao da je bila napadnuta i ozbiljno povrijeđena od neurotične žene, koja je na promatranju u psihijatrijskoj ustanovi.

*

Ruke su mi bile omotane debelim zavojima i lice bolno i izudarano. Gledala sam oko sebe i shvatila da ležim u bolničkom krevetu.

Uđje u sobu mlada policajka i reče joj da je policija dobila poziv od komšije u kući preko puta ulice, koji je sjedio kraj prozora ne mogavši zaspati i vidio njenu priliku na prozoru, a iza nje ženu koja drži podignut nož u ruci.
Pozvao je policiju zadnjim atomima snage, jer dok sam ja s kolegama pozvala ambulantna kola i bila uz vas, moj kolega je otišao kod pomenutog komšije Velimira koji je bio nepokretan, takođe bolovao i od epilepsije.
Sjedio je redovno u visokoj stolici bez naslona, jer je bio nizak rastom i bio oduzet od pasa.
Pokušavajući što brže tijelo prebaciti u kolica na točkove pao je pored kolica i udario glavom o zid.
Odupirao se nesvjestici i dovukao do stolića, zgrabio telefon i pozvao policiju, da vama pomogne.
Izdahnuo je od izliva krvi u mozak...

*
Plakala sam neutješno stojeći pored svježe humke, koja je skrivala tijelo mog dobrotvora, čije ime su mi rekli.
Oporavila sam se i vratila kući. Odlučila sam promijeniti život.
Napustila sam posao u kafani i studiram medicinu... Usvojila sam mačku komšije Velimira... zovem je Meri.
Redovno obilazim spomenik, koji sam mu podigla, jer nije imao živih rođaka. Davno je izgubio suprugu u saobraćajnoj nesreći. U istoj nesreći je on imao tešku povredu kičme i ostao oduzet...
Sutra ću i Meri ponijeti u posjetu groblju, u košarici, koju joj je Velimir nabavio...

Meliha Miljević