Krik očajnika - Zdravko Lukanović

Krik očajnika

Mjeseče ne porađaj zoru
dok usnula
čežnja
ne ode na počinak,
i dok talas se ne vrati svom moru.
Ne pitaj,
više nikada ne pitaj,
za kim ova zvona zvone,
u predvečerje samoće,
i ko je budnom praskozorju
čežnjom zametnuo trag.
Dotrajali brod
stidljivo ispovijeda se moru,
slabih i trošnih jedara,
osjeća oluju,
ali ne osjeća nikakav strah.
Želje tonu, umivene
poslednjom suzom
nadanja, ali ne cvile i ne mole.
Čuje se plač
nerođenog djeteta,
u osvit zore, veselo hrli u život
tako nesvjestan
ovozemaljskog pakla
i stradanja.
Sunce šalje svoje umilne zrake
na one što su srećni.
Jutarnja rosa,
srebrom umiva vidike voljenih,
uz bljesak vječne ljubavi.
A gdje smo to mi, gdje izgubismo
naše započete predivne sne?
Gdje smo to mi tugo neprežaljena?
Javi se...neljubljena,
poslušaj krik očajnika, što tiho mre.

Zdravko Lukanović