Lavanda i so – Nataša Lečić

Lavanda i so

Prvo je zamirisala borovina. Onda sam te osjetila. Tu, odmah iza sebe. Toplinu tvog daha na mom vratu. Nisi iza mene a jesi. Osjetila sam tvoju želju  snažno, ruku na mom stomaku... Želju koja me gutala i paralisala...

I sledeći put došao si sa mirisom borovine... Iskočio si iz mračnog portuna... dotakao si mi ruku... veliš mirišem na lavandu i so... Noć vrela ljetnja  ili tvoj dah... izmaklo mi je tlo pod nogama...  Nisam smjela da se pomjerim da se ne srušim,  ti si me grlio, daleku, isprepadanu u mračom kantunu... zbunjenu... Otvorio si kutiju želje, smještenu duboko u meni ... ja smjerna i tiha počela sam se mijenjat... Vulkan je proradio... Ne nisam više bježala od tebe....

Čekala sam te...

Sve češće si pohodio moje snove, budio želju, strast. Dovoljno stvaran kao na javi. Sve češće se granica između  sna i jave gubila... Želja rasla, bujala kao Sopot poslije kiša,  kamara postajala zagušljiva kao zatvor, mala...

Čekanje i potpirivanje želje,gorelo je tijelo i peklo na sto i jednu vatru  i duša sa njim... boljelo tijelo .

Hoćeš li doći ponovo ili ćeš me još mučiti?

Taraca, đardin, kamara, cjeli mi dvor tjesan... i kala... zagušljivo, želja buja, čini mi se i vešta i šotane će pući... sve oko mene u izmaglici...  sve čujem kao u daljini... iščekujem tvoj  dolazak.

Klečim pred ikonom Gospe i molim  se-Gospe Blažena, spasi me ove muke..-

Spasa ni okle... a želja ko Sopot... Noć najteža... Ti vršljaš po mom snu...  Dodiruješ me ko onu noć  kad si me presreo...pomamno...usnama diraš usne, vrat...prstom tičeš  mišicu... a prst ko žar... gori koža od tebe... gori tijelo, a mene sto znojeva hvata...preznojavam se u bunilu, ne znam dal sanjam ili sam budna... tako me kokoti zateknu i oni prvi zraci što s Lovćena tjeraju noć... a ti gdje noćiš pitam se...

Gospe Blažena,sabrani... drhtavom rukom krstim se i lijevom i desnom. Lijevom mojom i desnom tvojom... zar ja smjerna i tiha da se izgubim ovako... da me muška ruka opije...

Osjećam miris borovine, ili sam počela ludjet, možda mi se pričinjava... knedla u grlu, ni vazduh ne mogu udahnut..gušim se i opet kamaru ispuni miris borovine...

Gospe Blažena , ni anci da sam pasala prag ludila...

Suze same idu, ne mogu ih zaustavit... zar mi se čini i da se vrata otvaraju...i opet te osjećam... ne znam više da li si kazna ili  nagrada...ili si demon s kojim se ne mogu izborit… Poljupci po vratu... gori koža... poljupci ne prestaju.. .napokon si tu a ja bez tla pod nogama. U tvom zagrljaju... odgovaram poljupcima... grizem te po mišici da provjerim da nisi mašta...

Nataša Lečić