12.05.2021.
Novosti

Bunjinovsko - Gogoljevski kolaž

 

 

 

Dok čitate, osobito prvi deo ovog deskriptivno – narativnog kolaža, nezaustavivo će vam, ako ste makar srednjoškolski obrazovani, izranjati svim svojim koloritom, slike o životu tzv. marginalizovanih ljudi. NJihove sudbine „vuku“, da tako kažemo dubok koren još od londonskih predgrađa Čarlsa Dikensa, „Žerminala“ Emila Zole, „Bednih ljudi“ F. M. Dostojevskog, a, rekli bismo ponajviše iz opskurnog rurala I. Turgenjeva (poznati roman „Selo“), povećeg dela opusa F. M. Dostojevskog („Zločin i kazna“, „Bedni ljudi“ i dr.), pa čak do podosta zaboravljenog Čede Minderovića...

Odnekud nam se „otvorila“ svom širinom, pa i dubinom značeća misao Bernarda Šoa: da je „pravi život onaj sa d n a: možeš ga osetiti kroz kožu“! Naravno, ko bi „izbacio“ iz sećanja Emila Zolu, posebno njegov naturalni socijalni pledoaje da uzburkani „nadsvet“ pokondirenog, a eksploatacijom do hipokrizije uzdignutog građanstva – spusti malo svoj okular i vrati se poreklu.

Slikajući, i to vanredno i detaljistički s majstorstvom realiste život, ne samo onih koji su ogrezli u bedi, već, kako davno u priči u svom „selu“ opisa Turgenjev kroz lik sitnog, čak plemića Kozme „čamotinji tesnog svakodnevlja“, naša spisateljica Jasmina Ćirković „bacila“ je, i to svestrano difuzno svetlo na, i danas postojeće „ljude sa dna“. To se, inače, u naratologiji i zove „Flachback”- pokretno ogledalo (pa). Retko ćete, bar danas, ovako plastično, a psihosocijalno dokumentovano prikazivanje života, pa ne samo to već i čitavu socijalnu matricu ne malog sloja tzv. marginalizovanih ljudi! A svi, itekako, žive i oko nas i u ovom vremenu! Nas je posebno privukao upravo taj, ako se tako može reći  p r v i  d e o. Jer, odavno nismo iščitali bolji, književni bar „dokument“ o – i to na maloj – populaciji našeg življa, još uvek „živućeg“ i ovde i sada, koji je zatvoren u svoj ravnodušno prihvaćen svet, običaje, čak i komunikaciju sa drugim i drugačijim životom.

A ta sela, su takoreći, nadomak varoši i gradova, ali su „natovarena“ za sve osim za – puke malograđanske znatiželje. Čehov je ( Pismo glumici Marini Lilinoj) promovisao takozvanu „dramu sitnica“.

Dramu, čak tragediju koja baš svoj tragizam nalazi u tom „sivom, u običnost ogrezlom“ životu.Takva je i prva, rekli bismo dramska potka ove nevelike priče naše Jasmine. Prljave, apatične žene, ogrubeli polupijani mužjaci, deca koja se školuju tek toliko da se i sama uklope u galeriju „suvišnih ljudi“ (Gončarov)- krase ovaj narativni kolaž, upravo o ljudima s kojima, i pored kojih mi i dan danas živimo a – ne poznajemo ih. Kao ni oni nas. Jer, dok mi stremimo nekom kulturološkom – civilizacijskom horizontu, oni, uvučeni u sebe i zatočenici svog posebnog sveta, žive svoj. A tamo i ljubav nije ljubav, već podavanje radi zadovoljenja nagona, udaja i ženidba su „obična“ slagalica života, a, iako nevidljive, te socijalno – kulturne granice opstaju i opstaju – neprelazne...

Zanimljivo, u prvom delu svog, kako Jasmina kaže „Proznog ogleda“, sve njeno umeće je skoncentrisano upravo na taj kolektivni „portret“ i periferiju ovog našeg savremenog života. Nisu – da ne bude zabune – to ličnosti koje B. Šo naziva „sa dna“; to su, hteli mi ili ne hteli, konkretni i živući ljudi oko nas, takoreći – savremenici. Zato ovde i nema, u prvom delu ove sage, bilo kakve individualizacije ličnosti. Ovo je, rekli bismo, čak i potvrdili, veoma uspešan  k o l e k t i v n i  portret marginalizovanih građana, itekako živućih još uvek u našoj Srbiji.

Drugi deo ove sage je drugačiji: tamo se jedna biljka, jedan cvet pokušava da otrgne svojom lepotom, umom i težnjom. Ime joj je osimboljeno: zove se Svetlana. A ni prva priča, koja je u stvari kolektivni portret marginalizovanih ljudi, nije „podloga“ za njen dramski životopis, već  u s u d. Jer, ta kućica – sobica, oronula i napuštena, stanište duhova biće mizanscen za agoniju kratkovekog leptira: konačni letargične lepote jednog života! Realizam, onaj koji je „baštinjen“, a i stranih realista, naveo nas je da svojim beleškama dadnemo naziv po velikanima – Bunjinu, i, naravno, Gogolju, a zašto? Ko na primer, podseti se na jednostavan opis sivog neba pod kojim Turgenjevljev junak Kozma doživljava kao tamnicu i tmasto, zajesenjeno seosko nebo, shvatiće sve to blato koje se lepi ne samo po obući , već i duši tih u životnu teskobu okorelih ljudi. Upravo je u tom i, uslovno da kažem, majstorstvo Jasminino, a i njeno kolebanje kako da nazove ovaj „prozni ogled“. Možda neodgovarajući naziv za naziv, ali, ipak – to su valjane, pažnje vredne  s k i c e za jednu, maltene brojgelovsku, tačnije povesnicu koju, i dan  - danas, islikavaju u najživljim bojama naši kovačinsko – uzdinski slikari! I ti pejzaži, ne samo likovno, već i sociološko – umetnički itekako pobuđuju pažnju i u nas, a i u svetu.

Drugi deo ovog dihtika je personalizovan. On, zapravo, ima dve, prividno izdvojene, a, u stvari, jednostavne priče. Jedna – o tegobnom životu i bolnoj smrti majke (Ruže), sa tananom psiho – analizom još dva lika: mučenika – radnika oca i, posebno kćeri.

Ekspozicija je na drugoj, Svetlani. Ona je, zapravo, heroina, i života, a i žrtvena tragetkinja usuda koja se zove – život. Život iz čijih ralja nije nikako mogla da pobegne, u njenom liku kontrapunktovan je tragizam tih „bednih ljudi“. A, poznato je to, još od Antike, da je najdirljiviji, najsugestibilniji tragizam kada je nama, takođe „ljudima po sredini“ (Aristotel, „O dramskoj poeziji“) sudbina glavnog junaka, u ovom slučaju predivne Svetlane, „najsličniji“. Jer – ona nezasluženo pati i strada...

Ova priča je, zapravo, priča o ljudima koji su osuđeni da budu upravo to: običnih ljudi. Čak i kada ucveta nada u životu, kao u ovoj priči, tragični junak dospeva na svoj krst! Svetlana na vešala u dovratku zabiteg kućerka u blatnjavom životu izneverene i nade, ali, nažalost i – nezaslužene sudbine...Da li su nama, danas, kada se život pretvara u fantasmagoriju postinformatičkog sveta, kada se i osećanja progamiraju, a ljudski govor predaje akustičnim bitovima i tome slično – potrebne, pa i čitljive ove i ovakve priče? Mi mislimo, štaviše i uvereni smo u to da jesu. Jer, mašine nemaju srce – njihov pejzaž je sivo – bezbojan, a boje su veštačka tvorevina. U  ovom „dvopričju“ živi realni, pravi život i to su vrline ove proze. To „proze“ je, u stvari, više psiho – socijalna studija o životu ne samo „običnih“ već, više, ljudi skrajnutih na marginu života. Tužno je, ali,  izgleda da je to i sudbinski, da oni iz tog „oklopa“ dosuđene im sudbine i ne mogu nikud dalje! Opskurnost svih tih „udžerica“ je dosud baš njihovih duša, pa, kada se i ne miri s tim, povratak u dosuđeno im je kao dosud sudbine! Proza natopljena jakim emocijama, pisana sa željom i namerom da se život odslika, pravim, a ne „miksovanim“ bojama. I  kao takva, ona je lep prilog vremenu današnjem. A, što bi veliki Gogolj („Revizor“) rekao: „ne treba graditi ogledalo ako vam je lice – ružno!“ Vrednost ovih knnjiževnih „ogleda“ upravo je u tome što su užižili sivilo života. A nas kao, prvo čitaoca, nagnala da i mi, kao i Kozma u Buljinovom romanu „Selo“ , osetimo taj „zatvoreni od tmastih niskih oblaka“ vidik svakodnevnice, nažalost, mnogih. I to – naših savremenika. I ovde i sada.

 

                                                                                                                  Dr Miodrag D. Ignjatović

Novembar, 2020.                                                                             književnik, akademik Srpske akademije

                                                                                                      obrazovalja i Srpske duhovne akademije

 

 

* * *

 

Jasmina Ćirković, pesnikinja, prozaista, aforističarka i satiričarka, rođena u Pančevu 14. novembra 1958. godine. Osnovnu školu završila u Nemačkoj, a srednju u Pančevu. Mašinsko-poljoprivredni fakultet upisala u Beogradu a završila u Zagrebu, odselivši se u Pulu. Tamo je živela trinaest godina i radila u Nacionalnom parku Brioni. Pred početak rata 1991. vraća se u Pančevo i od tog trenutka živi i stvara u Srbiji. Ima ćerku, a muž je poginuo igrom sudbine.

  Književnim radom se bavi od petnaeste godine.

   Prvu zbirku poezije objavila 2013. jer je smatrala da je poezija isključivo lična, intimna stvar.

Na početku književne karijere, njenu poeziju recenzent Branislav Bojić ocenjuje kao veoma dobru, nadahnutu i obećavajuću za čitaoce, što se kasnije i ispostavilo.

   Objavila je sledeće knjige:

   ISLANDSKE HLADNOĆE (2013); poezija. Nagrada Akademije Ivo Andrić - UKS.

    NEMA ZABORAVA     (2014);

    ČUVAM OD ZABORAVA izabrane i nove pesme (2014).  (dvojezično - srpsko-rumunski);

    GOSPOĐINO LUDILO, roman (2015);

    KRISTALISANJE SRCA (2017);

    EURIDIKINE PROMISLI (2017);

    PROVEJAVANJE SEĆANJA (2017);

    SILUETNI ZLATOPEV (2018);

    LIRIKON, soneti (2020) - koautorska knjiga: Saša Mićković i  Jasmina Ćirković.

    Kolekcija njenih knjiga se zove SVETOKRET. NJena poezija je protkana životnim motivima,  filozofskim sagledavanjima sveta, okoline i ljudi.

    Jasminina majka je bila posvećena pisanju i stvaralačkim podvizima, tako da je književnu notu nasledila od nje.

    Veliki broj pesama objavila je u antologijama,  zbornicima i leksikonima, a prevođena je na ruski, rumunski, bugarski, arapski, mađarski i engleski jezik.

    Jasmina Ćirković je član Udruženja književnika Srbije, član  Udruženja  književnika "Umetnički horozont", Udruženja slobodnih umetnika Australije, SKOR-a, SKZ-a.