Golubovi na štrikanoj zavesi - Slobodan Ristović

IZ BOGATOG VRTA NARODNOG GOVORA

Slobodan Ristović: Golubovi na štrikanoj zavesi, zbirka pjesama

– Recenzija –

Zna dobro Slobodan Ristović da nisu „sve reči za u pesmu“, nisu ni za proklinjanje, „Kao što se ni svakom/ Tkanicom obraz ne briše“ (iz pjesme „Reč“), pa zato, kao  što monah po livadama i šumama manastirskog metoha pažljivo traži ljekovito bilje, pjesnik bira riječi koje će tvoriti njegov stih. Pjesnikov metoh je bogati vrt narodnog govora, a u izboru riječi kojima će graditi pjesmu nije čistunac koji bi uzimao samo one što su slične ukrasima na djevojačkim grudima, već sve koje narod upotrebljava. Mnoge od njih odavno nisu u upotrebi ili se rijetko izgovaraju samo u besputnim krajevimve, ali Ristović, prizivajući sjećanja na govor svojih predaka, otpiruje s njih  prašinu zaborava i oživljava ih u pjesmama koje ponekad zazvuče kao da su posestrime narodnih umotvorina. Da se kojim slučajem Vuk Stefanović Karadžić ponovo vrati među nas, onako kako je Radoje Domanović doveo Marka Kraljevića među Srbe svoga doba, sigurno bi iz ove zbirke, kao i iz cjelokupne Ristovićeve poezije, mogao dopuniti svoj „Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim“, objavljen 1818. godine.

 I u izboru motiva i teme kojima tka pjesmu Slobodan Ristović osluškuje narod, pa pjeva o svemu što je prisutno u svakodnevnom razgovoru. To vrlo dobro pokazuje zbirka Golubovi na štrikanoj zavesi u kojoj na čvrstim nitima osnove, ispredene od narodne mudrosti, pjesnik na svom tkalačkom razboju, u vještoj tkalačkoj obradi, stvara pažljivo oslikanu lirsku tkanicu s višeslojnim i višeznačnim misaonim i osjećajnim valerima. Pažljiv čitalac će sve to prepoznati u stihovima „Dok oreš za pšenicu/ Kukolj usta da ti ne zatrni“ (iz već naznačene pjesme), za koje nam se može učiniti da ih je, ko zna kad, narod iznjedrio u neku svoju mudru izreku.

Slijedeći svoj stih iz ove zbirke „Nemaj prečeg posla od života“, a moglo bi se dodati: ni života bez ljubavi, pjesniku kome i zora zna „ženom da zarudi“, ljubav je čest motiv, s tim što u njegovim ljubavnim pjesmama nema uzdaha, i blagoglagoljivog šaputanja na jastuku, ni srceparajuće žudnje za onom/ onim koja/ koji je nedostižna/ nedostižan. Dok čitamo Ristovićeve ljubavne pjesme, natopljene posebnom vrstom (moglo bi se reći: težačke) žestine, osjećamo kako je on u svemu i po svemu svoj, ali ne možemo da ne prizovemo „posestrimstvo“ sa poezijom Brane Petrovića, naročito u biranju tema koje odlikuje originalnost i  po osjećajnosti koja dolazi iz drugoj značenjskog sloja pjesme, često u omotaču tobožnje grubosti. Pokatkad je sličan poetici Dobrice Erića, pa i Pauna Petronijevića, ali uvijek svoj, da još jednom ponovimo.

Iskazivanje emocija često je prikriveno, ali moćnim poređenjem snažno iskazano. Jer, kad kaže: ''Za nju bih dao/ Alatastu kobilu/ A za glavu ispod vešala ne bih'', čitalac će za trenutak biti začuđen unošenjem u pjesmu te alataste kobile, ali će, dovodeći u vezu s tim glavu ispod vješala, brzo shvatiti snagu ljubavnog iskaza. Bez voljene žene, koja se u jednoj pjesmi „pušila ko Žažina šuma Kada su je Cigani zapalili“, ulice postaju „leje luka/ Napušteni pružni koloseci“.

Pokatkad se tobožnja grubost neosjetno prometne u suptilno iskazivanje odnosa prema ženi, kao u upečatljivim slikama natopljenoj pjesmi „Prelaz“, u kojoj se u samo šest stihova zbilo cijelo klupko emocija, pa je valja u cjelini navesti:

Dao bih vinograd

Da još jednom vidim izlazak meseca

Na prisojnoj strani njene butine

Kao onomad kad je zakoračila

Prelaz da prekorači

Pa nek umrem od tuge za čokotima

                U Ristovićevim pjesmama često zablista plastična slika pred kojom zastane dah: „Pod njene trepavice/ Sklonila se srna/ Progonjena mesečevom sačmom“, ali i poneko zrnce humora: „Navalile svrake na trešnju/ Kao selo na raspuštenicu“.

                Majka i otac iz mnogih pjesama, najčešće posmatrani pamćenjem i očima djeteta, čitaoca zapljuskuju brižnim osmijehom. Treba imati oca, kaže pjesnik, da bi se moglo skloniti „pod nastrešnicu njegovog čela“, na što otac odgovara: „Kad prhnem u nebesa/ Otvori prozor na mome čelu“. I u nekim rodoljubivim pjesmama, u kojima se „odvaja brašno od baruta“, kao u onoj o Srbiji, pjesnik u iskizivanju osjećanja poziva u pomoć roditelje. Šta je Srbija? „To je preslica moje majke/ U kojoj plače žižak/ I olomak očeve grudne baskije“.

                U zbirci Golubovi na štrikanoj zavesi mnogo je pjesama posvećenih rođacima, poznanicima, ljudima koje je pjesnik sretao i sreće. U širokoj tematskoj razuđenosti uvjeravamo se da pjesnik poput Ristovića sve može pretočiti u snažnu pjesničku tvorevinu, što ćemo ilustrovati kratkom pjesmom „Vrapci“, napisanoj na autobuskom stajalištu Zlatibor:

Sunce i ja

Sedimo na klupi

Autobuskog stajališta

Čekamo da naiđe  dan

Sa druge strane

Dva vrapca čeprkaju po prašini

Šta ono rade

Pitam

Traže mene

Odgovara sunce

                Slobodan Ristović, pjesnik kome književna kritika i antologičari moraju posvetiti više pažnje i postaviti ga na mjesto koje mu pripada u savremenoj srpskoj književnosti, s lakoćom pronalazi i koristi najprihvatljivija izražajna sredstva za iskazivanje lucidnih misli i dobro kontrolisanih osjećanja. Za njega je, na primjer, zrno nara blještavo kao riječ, a mi bismo tome dodali samo da i zbirku Golubovi na štrikanoj zavesi čini niska blještavih riječi, sintagmi, stihova i pjesama, pa će i zato imati svoje čitaoce, od kojih će je mnogi i po više puta uzimati u ruke, vraćajući se pojedinim pjesmama ili cijeloj knjizi.

Banja Luka 30. 9. 2022.                                                                              Ranko Pavlović

*

SMRT MAJKE

Kada umre bilo čija majka

I Bog joj je siroče

Vreme se promeni

Zagrcne se izvor

Uzruja pesak

Zaškrguće led

Kad umre bilo čija majka

Umesto zastave

Na trnu

Zavijori njena marama

Pod kamenom guja

Poda se šćuka gujiće

Perce neke 'tice

Postane anđeosko krilo

I odleti u rod pokojnice

Te padne na busen

Koji se pretvori u maslačak

Na dan sahrane

U tom rodu

Retko pada kiša

A ako i pada

To je od suza

Koje se ospu sa trešnje

Koja neće roditi

Ni iduće godine

Siroti Bog se nagne

Na ogradu svoje verande

I drhtavim prstima

Okreće dugme na košulji

Slobodan Ristović