Predstavljamo - Duška Kontić

EVOLUCIJA EMOCIJA

U ljubav obojimo

Svijet

Udahnimo život

Beskućnicima

Milosrđem...

Evolucija empatije

Nek zablista

Svemirom...

Okrepljen putirom

Medovine

Pupoljak preobražen

U gizdavu rozu ružu

Ružno pače

Bijeli labud postaje...

Fascinacija ljepotom

Otvara oči

Slijepom prosjaku

Odbacuje prljave

Haljine

Vjerom osnažen

Ulazi u rajski vrt

Počasni baštovan

Grli poniklo cvijeće

Zaliva ga vodom

Sa izvora Života.

ZALAZAK SUNCA

Krvavi zalazak sunca

Iza borovih grana u

Ćudljivoj stepskoj vučici

Urlikom odzvanja

Zagledana u omamljujuću

Svjetlost odlazećeg dana

Priziva daljine sa sjetom

Srce se steže

Davne slike veže

U tugovanku

Za izgubljenim djetetom

Veze uzdisaje na

Košulji bola

Priziva sunčeve zrake

Da prigrle ispod srca

Žeženu jed

Prebace je pod oblake

Oslobađajući je

Trule istrošenosti

Praznine i očajanja.

Purpurni zalazak sunca

U ranjenoj vučici

Lelekom odzvanja.

NEBESKO OGLEDALO

Ogledam se u ponoru strasti

Uzborkano more u paloj priči

Tonem u suri bezdan propasti

Raspamećena bol na sreću liči.

Poigravaju se kroz nemire talasi

Rasrđeno nebo se ogleda u njima

Prazne mreže privlače umorni alasi

Rijeka žali za prošlim vremenima.

Opasne vode virovitog kruga

Približavam se hitro u neznanju

Povlači me raskalašna duga

Nebu hrlim u poznom nadanju.

Bog oblikuje ponore i zore

Kad bi dobro zlo pobijedilo

Primirilo bi se sinje more

Ogledalo se ne bi razbilo.

PRAMEN MAGLE

Molitva tvoja više nisam

Povjetarac kovrdže nosi

Zvijezdu na dlanu stiskam

Pramen magle ti u kosi.

Nisi me zaboravio... znam

Čežnja ti u prstima dobuje

Raspomamljeni, sluđeni plam

Ranjenu ženu liže i obljubljuje.

Ni misli ti moje ne dam

Ni jednu riječ ti neću reći

Pa i Bogu dušu da predam

Muk želje u zapaljenoj svijeći.

Kako boli noć čemerna ova

Predugo me lomi i traje

Danak krvavim stihovima

Na srcu ožiljke razaznaje.

Ostavljam ti zrele kupine

Oštre drače mi ruke krase

Razgranaše se crne trnjine

Zvijezde se u mukama gase.

Otrovane gloginje ječe divljinom

Paraju vrelu, ostrašćenu kožu

Zagrmjelo nad starom planinom

Oglodano srce na oštrom nožu.

MAGIJA ZORE

Magija u žudnoj zori

Zgazila srp mjeseca

Prevarena šuma gori

Prekiden korjen jeca.

Misteriozni jahači tame

Nevidljivi galopiraju nesnom

Na vranim konjima osame

U naumu strašnom, obijesnom.

Začarani izvori u silnom strahu

Opominju zoru tužnom jekom

Na otrove u palom oblaku

Zaogrnute magline lelekom.

Potrošene kopite odzvanjaju

Zviži neravnomjerna škripa

Potoci bistre izvore sanjaju

Mistično jutro bez konjanika.

*

Duška Kontić rođena 1958. godine u Zenici. Osnovnu i srednju školu završila je u Nikšiću. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na odsjeku za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Pisanjem se bavi još od djetinjstva. Član je Književne zajednice ,,Mirko Banjević" iz Nikšića u okviru koje je izdala zbirku poezije ,,Nemirni smiraj". Takođe je član Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika ,,Nekazano" iz Bara i udruženja književnika i umjetnika "Zenit" iz Podgorice sa kojima ima uspešnu sinergiju. Sarađivala je u zbornicima i časopisima u regionu u okviru kojih su zastupljene njene pjesme. Pjesme su joj objavljivane u antologijama širom svijeta.