Snovi na javi Aleksandre Đurović

Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ posle male pauze izazvane korona virusom nastavlja sa radom. Ovog puta ispunili su snove učenice srednje ekonomsko ugostiteljske škole Aleksandre Đurović i objavljuju njenu knjigu poezije „Snovi na javi“.  Knjiga je u štampi.

„Aleksandra Đurović je jedna od veoma talentovanih učenica Srednje ekonomsko ugostiteljske škole. Inače, saradnja Nekazano sa SEUŠ je duga i uspješna. Objavljivali smo radove njihovih učenika u časopisu Nekazano, kao i u knjizi ljubavne poezijie Pjesnik – Svetionik. Za potrebe SEUŠ štampali smo specijalno izdanje časopisa Nekazano br. 8 u kojem su objavljeni literarni i likovni radovi učenika i nastavnika škole a zahvaljujući novčanoj pomoći kanadskog haiku pjesnika Michael Dudley. Aleksandra je napisala veoma lijepu knjigu poezije koja nosi simboličan naslov Snovi na javi. Nadamo se da je ovo samo početak ostvarivanja njenih snova i raduje nas činjenica da smo joj u  tome pomogli“ – riječi su Labuda N. Lončara, predsjednika udruženja Nekazano.

Goran Radičević, književnik, u recenziji ove knjige između ostalog kaže:“ U svom narativnom stvaranju ona svesno ili nesvesno žrtvuje simboliku i za izražavanje emocija koristi deskripciju.Mlada autorka to radi veoma uspješno da se čitajući premještamo iz pjesme u pjesmu kao da je njena zbirka pjesama ustvari jedna dugačka poema.Poema u kojoj je više davanja nego uzimanja.Deskripciju koristi i da kanališe svoj izraz kako bi se izbjeglo ponavljanje emotivnih slika.

Strukturom svog pjevanja Aleksandra uspijeva da izbjegne opalescentnost ali ne upada ni u zamku hermetičnosti.Uspijeva da ostane iznad očekivanih normi estetike istovremeno iznenađujući čitaoca nečim novim.To novo u njenim pjesmama jeste pjevanje emocija bez prenaglašenosti.

Nešto što me je obradovalo dok sam čitao njenu poeziju jeste to da su gramatičke strukture Aleksandrine poezije sasvim u skladu sa kompozicijom njenih pjesama ( i prozaida) tako da stvaraju jedan svojevrsan ritam od početka do kraja zbirke. Nije to pjevljivost već ritam nabujalih emocija mladosti koji se ponavlja iz pjesme u pjesmu.

 Mišljenja sam da poezija Aleksandre Đurović može dobiti  svoje mjesto prvenstveno u krugovima omladine ali u u srcima nas starijih koji smo možda i zaboravili na neke emocije iz rane mladosti i čitanjem ove zbirke možemo da djelimično vratimo sebe u one dane kad je ljubav bila jedno od primarnih osjećanja.”

*

Aleksandra Đurović, rođena 25.03.2004, Bar. Učenica је trećeg razreda JU Srednje ekonomsko-ugostiteljske škole. Pisanjem se bavi zadnje tri godine

 *

PJEVAJ MI ANĐELE

       (MOM BRATU)

Čujem krike i galamu.

Čujem tvoju graju.

Ti to meni pjevaš?

Ne izgovaraš riječi,

samo se smiješ i...vičeš.

Kao da mi izgovaraš ime

i onda ti jos milion riječi čujem,

a ne postoje.

Ponekad ti čujem i suze.

A ponekad i tišinu nijemu.

I vidim tugu u okeanskim očima

prepunim snova.

Pronađem te i u snovima.

Dugo se zadržiš tu.

U njima si stalno nasmijan

I nikada tužan.

Tu je sve savršeno,

ali to je iluzija, nije stvarnost.

Imam te u realnosti

koja je više tužna nego srećna.

Tu ima malo manje smijeha, a malo više suza.

Ali Anđele, pjevaj mi.

Pjevaj mi da te čujem.

Da znam da si uvijek tu.

Želim da te čujem.

Pjevaj moju omiljenu pjesmu.

Pjevaj i nikada ne prestaj