„Srce u očima vrane“ - ili moderno oslikavanje „tuge u očima vječnosti“mladog pjesnika Danila Pečurice
Prije skoro tri godine kada smo započeli rad sa mladim stvaraocima dobio sam na uvid rukopise mladog i modernog, crnogorskog, pjesnika Danila Pečurice.
Ono što je ne samo mene, već više nas stvaraoca iz „Nekazanog“, začudilo je pesimizam koji je izbijao iz svake pjesme mladog stvaraoca a koji nije priličio njegovim godinama.
Posle iščitavanja i sagledavanja tekstova zaključili smo da je potrebno da se energičnije borimo za mlade tj. mlade stvaraoce.
U današnjem vremenu turbo folka, realitija i izgubljenih osnovnih vrijednosti savremenog društva i porodice svjedoci smo da sa mladim stvaraocima u savremenom društvu praktično niko ne radi.
Jedino u toj borbi ostaju nastavnici tj. profesori u školama na prvoj liniji odrane lijepe i pisane riječi ali zbog obimnosti posla i radnih zadataka ne stižu dalje.
„Veliki“ pjesnici zaboravljaju kada su oni bili „mali“ i mladi stvaraoci su prepušteni sami sebi - na kraju odustajući od poezije jer ih „veliki“ ne priznaju..
I tako smo mi u Udruženju „Nekazano“ počeli da „brusimo“ možda pomalo i grubo našeg mladog pjesnika svjesni da posjeduje dobar pjesnički potencijal koji se mora paziti i njegovati.
Kao svaki mladi stvaraoc maltene svaka njegova pjesma poplavljena je i vapi sa riječju tj. pitanjem:“ Zašto“? I nebi valjalo da je drugačije. Na isto to pitanje a na simpatičan način on pokušava na sebi svojstven način da da svoj mladalački odgovor.
Ono što se iščitavanjem rukopisa ističe je to da nam Danilo u svojim pjesmama nudi bezbroj slika koje se graniče sa fantazijom, a na kojima bi mu pozavidjeli i priznati pjesnici, na simboličan način govori o „izgubljenim dušama“ u vremenu „crnih špilova“.
“Zašto smo hrpa koja piše istoriju,
a međusobno ćutimo k᾽o kaktusi,
zašto puštamo da nas muk izjeda?”
(Izgubljene duše)
Zašto puštamo ove duše jadne?Alaudirajući na izgubljenost mladih u ovim vremenima kada nam je špil života po nekom pravilu dodijelio „crni špil“.
“Crni jadi a još crnji dani,
crna svjetlost me grije iznutra.
Mi smo sami, nestrpljivi, ti i ja.”
(Crni špil)
U „vražjem krugu“ uvijek kruže „vrane“ i izazivaju duhovno umiranje i to „odmah“!
“Zašto?
Zašto?
Zašto ne mogu da izađem
a da se ne ozlijedim? “
(Vražji krug)
Ne mogu a da ne primijetim nenamjernu sličnost sa pjesmama čuvenog Edgara Alana Poa i njegovog “Gavrana” samo što naš Danilo ima svoje vrane.
“Oko mene kruže crne vrane, kao neki demoni,
ja ih pitam kada ću umrijeti,
one kažu:
Odmah...”
(Vrane)
Poučen pričama iz naše istorije on na simpatičan i originalan način idealizuje olovne kugle, kubure i sablje. Sablja mora da bude jaka i laka, ja bih rekao baš kao i pjesma. U pjesmi sablja daje nam do znanja da može čovjeka lako da iskasapi, podsvesno misleći na Riječ! Kasapljenje sa riječju je gore nego – uzimanje života. Kad se uzima život uzima se i riječ!
“Kao da je metal hranljiva materija,
a vatra vazduh
u samom ognjištu pakla se sa ljubavlju kuje.
Da bude oštra a laka, to je najbitnije.”
(Sablja)
Riječ je sablja. I on se trudi da riječi lijepo koristi tako da kazuje na moderan i slikovit način sve ono što njega i njegovu generaciju kao mlade ljude muči u ovom vremenu otuđenosti. Naravno, u pozadini svega toga tihuje Ljubav!
Otac savremenih Olimpijskih igara Kuberten rekao „Važno je učestovati“ a kao odgovor n ate riječi naš mladi pjesnik u pjesmi kaže:
„Svuda gubim,
Sebe svog gubim,
u zori bezdanog novca
i terora života,
dok zora poručuje: Ne predaj se!”
(Svuda gubim)
On se posle svega ponovo nada, vjeruje i čeka da se srce vrane i tijelo glinenog goluba pretvori u Feniksa!
“Kap po kap, srce vrane, tijelo glinenog goluba
koji čeka da se spali i pretvori u veselog feniksa,
što zanat ljubavi baci i ne kuje.”
(Kap u zenici moga srca)
Ne možemo da ne vidimo da Danilo Pečurica izrasta u vrsnog, mladog, pjesnika koji mnogo obećava koji svojim stihovima nosi “tugu u očima vječnosti”!
“Sama tuga srcem vlada,
sama tuga u snu odgovara,
a ja se topim i postajem atom.
U smrt utonem,
u vječnu tugu se dam.”
(Tuga u očima vječnosti)
Nadamo se da će u skoroj budućnosti sa trenom doživljene prave ljubavi njegov pjesimizam postati prošlost i da će nas naš Pjesnik obradovati nekim veselijim stihovima! Stihovima ljubavi!
Pa mu na kraju kao uspješnom,mladom, stvaraocu koji je ozbiljno zakoračio u svijet poezije želim da svaka njegova naredna pjesma bude svijetla „sablja“ koja će osvetljavati lijepu riječ. I pjesmu!
Labud N. Lončar