Svečano otvaranje izložbe slika – Veliša i zavičaj

VELIŠA I ZAVIČAJ

Ćudljiva loza crnogorskog likovnog izraza, koja je nikla iz džardina XIX vijeka i, s podzide, na podzidu, u neuhvatljivoj igri linije, boje i svjetlosti, zaiskrila na platnima: Pera Počeka, Đoka Popovića, Koste Milićevića... kao bogat zrnom - grozd, kroz postimpresionistički odsjaj moderne crnogorske umjetnosti, iznjedrila je generaciju kojoj pripadaju: Milo Milunović, Petar Lubarda, Jovan Zonjić, Milan Božović, Savo Vujović... XX vijek bio je na pola puta. Napuštale su se staze i bogaze zavičaja i ukrštale ceste i drumovi kubističkih i ekspresionističkih ideja. Na Velimira A. Lekovića, Velišu, kako su ga zvali i znali u njegovom zavičaju, najveći uticaj je imao pedagog i slikar Milo Milunović. On je u Velišinom plodnom senzibilitetu posijao sjeme za smisao i slobodu likovnih impulsa. Na Velišu je posebno uticalo njegovo klasično vrednovanje površina i tretman njihovih odnosa, kao i nenametljiva, a opet virtuozna upotreba linije i organizacije kompozicije. Naravno, bilo je i drugih uticaja, ali su rano prevladani i nijesu bitnije uticali na njegovu umjetničku fizionomiju. Milunovićev „kultivisani ton“ postao je neodvojivi dio Velišinog iskrenog i predanog temperamenta za čijim odjecima će neumorno tragati prepuštajući se prostoru u kojem otkriva ideju „mekanog intimizma“ i bezgraničnih likovnih rješenja - trnovitog, tajnom svjetlosti i prkosa zadojenog crnogorskog podneblja. U Velišinom slikarstvu pejzaž i prostor, posebno zavičajni, ono su suštinsko i postojano iz čega izviru njegova dva osnovna likovna elementa, pratioci svih kasnijih samostalnih vizija - boja i svjetlost... Zanimljiva je opservacija Milana M. Marovića kada piše o Velišinom okretanju prema prirodi: „Neki novi impulsi osjećaju se u njenom savladavanju. Interpretaciju prirode koristi i postiže organizovanjem pomoću planova, uspostavljanjem ravnoteže masa, balansiranjem ritmova površine i, još uvijek, smirenog suzdržanog kolorističkog sklada. Priroda i prostor, figure i ambijenti, predstavljaju razumne cjeline sazdane od forme i boja i sintetizirane do čvrstih realiteta likovne pojavnosti.“ Možda, danas, pokazaće vrijeme, u likovnom izrazu naših novih generacija ponajviše fali, upravo ta predstava „razumne cjeline“.

Milun Lutovac