Ti ćeš sina, majko, i mrtva da voliš

Ti ćeš sina, majko, i mrtva  da voliš

( o sonetnim  vijencima i sonetima Gorana Radičevića)

Pred nama je nova knjiga Gorana Radičevića sa naslovom  „Oprostite sjeni“. Čitajući je nemoguće je ostati ravnodušan pred tolikom količinom LJubavi, Tuge, Bola i Nade.

Tako su pred nama tri sonetna vijenca predstavljeni kao „Zoranu, bratu mom“, „Zar sad samo suza“ i „Gavrilo Princip“. U „Krv Nemanjića“ pjesnik je sonetima odao počast Nemanjićima. U  ciklusu „Mala zvijezda“ kroz tridesetšest klasičnih pjesama i pantuma pjesnik je na slikovit način dočarao svoja osjećanja.

*

U sonetnom vijencu „Zoranu, bratu mom“ poštujući stroge zahtjeve sonetnog vijenca, Goran je ljubav i tugu prema svom bratu Zoranu opjevao na do sada rijetko viđen i osjećajan način:

„Radosti naša slomljena

biserna suzo majčina

posle dugo vremena

ona je opet kraj sina.“

Bratska ljubav. Majčina ljubav. Tradicionalno i lično žaljenje za bratom koga mu je uzela hladna a sveta rijeka Lim.

„Tifran i suri orlovi…

Tu gdje oblaci igraju

nestaju tvoji tragovi“.

 Na sebi svojstven način a bez imalo skrivanja muških, bratskih osjećanja on kaže:

„Anđele krila bijelih

zvijezde sada sviraju

muziku nota umilnih

i njom tebe dozivaju.“

U daljem pjevanju Goran majstorski pjeva Bol koja prati čitav njegov život, od djetinjstva  do danas. I teško je čitajući tu svojevrsnu simfoniju bola i ljubavi ostati ravnodušan , jer:

„Bola su oštri mačevi,

tuge su vreli plameni

bolna duša samo želi

suza da se okameni“

Pjesnik potvrđuje svakodnevne misli i svoj život obraćajući se svom bratu Zoranu:

„Tvoje se ime pominje

u svakoj strofi i stihu

i kako idu godine

slušam tu pjesmu tihu.“

Zaključujući u „Vezu vijenca“:

„Nestaju tvoji tragovi

U nama samo postoje

Bola su oštri mačevi

Rasjekli dušu na dvoje“

I kad se pročita sonetni vijenac „Zoranu, bratu mom“ i kod čitalaca  pored ispunjenosti ljubavlju i bolom. Kao i kod pjesnika ostaje za vječnost pitanje:

„Mramore hladni mramore,

gdje nam je kruna slomljena,

još tražimo odgovore

posle toliko vremena.“

*

Sonetni vijenac „Zar sad samo suza“:...“  govori o vječnoj ljubavi majke prema svom djetetu.

LJubav  koja je jača od bilo čega na ovom i onom  svijetu. Jača i od smrti i ljudske prolaznosti. Kao takvu pjesnik ju je ovjekovječio nježnim riječima i mirenjem  koji se uočavaju u stihu:

„ti ćeš sina, majko, i mrtva da voliš“

Svjestan da :

„NJega više nema, vratiti se neće

ovom svjetu suza sazdanom od tuge,

nema tog jauka, ne postoje svijeće

koje bi ga mogle odvojit od duge“

ipak se miri sa njegovim i njenim stalnim stanjem

„Tuga je nešto što procveta noću

kad zastori tame od pogleda kriju,

patnja voli čamu i voli samoću“

i miri se da:

„Mirisnim dušama ko njegova što je

zvjezdana prašina ukrasiće pokoj,

anđeoska pjesma njima će da poje

da im bude vječni i blaženi spokoj,“

Teško je u ovolikoj koncentraciji LJubavi i Bola izdvojiti neku riječ.

Jer svaka riječ bi umanjila ili LJubav ili Bol

Vjerujući i dalje u ljubav a bolom prekaljen, on kao da leleče sa zavičajnog Tifrana:

„NJega više nema, vratiti se neće,

u naručju noći hoda svjetom tame,

korača smjelo i pun tihe sreće

luče hladnog sunca ka sebi ga mame“

*

Sonetnim vijencom „Gavrilo Princip“ Goran Radičević, odrastao pored Lima i Đurđevih Stupova a zadojen narodnom, rodoljubivom poezijom i mišlju, još od dječaštva, odaje počast junaku srpskog naroda.

„Znaju rodit srpske majke

Sinove da zemlju brane

Da ne broje ljute rane

Znaju rodit div junake“

Koji je bio u borbi protiv nepravde prema svom narodu a ne mareći za sebe

„Večno brani zemlje svoje

Od dušmana i propasti,

Ni zbog slave, ni zbog časti,

Ni zasluge bilo koje“

Konstatujući da

Već drugoga silnog cara

Sa prestola Srbin skida

Na dan velik svetog Vida

I junaštvom odgovara.

 Princip je:

Tiranstvu je za vrat stao

Ovenčo se večnom slavom

Da će platit mladom glavom

Gavrilo je dobro znao.

Na kraju pjesnik govori:

Carskom glavom svoju menja

I u večnost hrabro ode

Pod barjakom od slobode.

*

Sa devet soneta u ciklusu „Krv Nemanjića“  odgajan u duhu romantičnog  čojstva i junaštva Radičević se obraća Kneginji sa sinom :

„Ostala je zemlji ko zadnja svijeća

u čijem sjaju raste djete nade,

da sačuva zemlju da je ne ukrade

krvnik bez sluha za šapat cvijeća“

U sledećim sonetima se obraća Kneginji opet, Milici, Prepodobnoj pitajući se u Krvi Nemanjića;

„Čije oči strašnu kriju tajnu

o kneževoj posječenoj glavi

i ko sanja budan i na javi

izgubljenu srpsku krunu sjajnu.“

 u „Starčevom snu „

„Gazimestana sanjam crvene

božure i silnih oklopnika sjene

divnu Kosovku raspletene kose“

a na kraju ovih divnih rodoljubivih a prije svega duhovnih soneta  sve će nas dotać svjetlost  „Freske iz napuštenog hrama“

„Blijeda slika od nepoznatog tvorca

u hramu tišine na vlažnome zidu

i vjetar što, kao glas istinozborca,

šapuće tiho kroz hladnu apsidu.“

*

Zadnji ciklus ove knjige čine tridesetšest klasične  i pantum pjesme kojima pjesnik pokušava sakriti Bol iz prvog dijela knjige i ističući LJubav kao smisao Kosmosa i života. Smisao života i uopšte bitisanja.

„Zvijezdu malu imaću na dlanu

koja je nada i melem za ranu

da je čuva vječno kao uspomenu

pogled ljubavi u poslednjem trenu.“

I kao umorni ratnik posle svih bitaka kaže:

„Tu gdje obale zapljuskuje more

i oleander slatki miris širi,

čekam tebe čekajući zore

dođi ljubavi i ja da se smirim.“

Izmoren životom, sjedeći na obali mora a kao da sjedi na Tifranu, ljubavi predan do kraja pjesnik ovu lijepu knjigu završava riječima:

„I poljubi usne moje

tim poljupcem punim moći

da dugine vidim boje...

Dozivam te ove noći.“

Na Todorovu subotu, 2018. God.                                                     Labud N. Lončar