U oku skriven

Otkrivanje skrivenog

Prva knjiga poezije Gorana Radičeviča nosi naziv „U oku skriven".

Čitajući pjesme, iz ove knjige, koje su podijeljene u tri ciklusa i to „Posle vatre", „Ujed i jed" i „Ne tražim ništa" dolazimo do saznanja da je pjesnik u stvari svojim okom nesebično otkrio skrivene tajne i skrivene treptaje svoje duše. Oslikavajući na veoma originalan način svoje iskustveno biće. Bježući od osame a istovremeno uživajući u njoj jer se samo u njoj osjeća bezbjedno, zaštićeno.

U ciklusu „Posle vatre" a u istoimenoj pjesmi pjesnik

kaže:

Kad si zapalila noć goreo je i glas kojim sam govorio, uzalud, da te volim, za tu ljubav nije postojao spas i pustio sam i nju da u plamenu izgori.

Dodajući,

„Ostavio sam tragove upalio sve sijalice označio prag da me lakše nađeš..."

Usputno otkrivajući slabost i sažaljenje „Na grobu"

„Na grobu kurve oprostih se riječima od meda, ne zbog tuge ili čežnje, već zbog jeseni sive, imala je tvrdo srce i oči da njima gleda"

A ono što bih posebno izdvojio iz ove knjige je pjesma "bratu mom" u kojoj je sabran sav bol, tuga i pomirenje...

„Kako se kupuje vrijeme...

Noć, dodir, zagrljaj, zagrljaj, dodir,

za dušu tvoju

pokloniću ti vijek,

za osmijeh milenijum...

Imamo sve vjekove u očima

sve milenijume pred sobom,

dato nam je vremena

koliko god možemo da potrošimo... "

U cilusu „Ujed i jed", a u istoimenoj pjesmi, pjesnik ne žali za gujom u njedrima jer je žena slatka, voće grijeha njegovom rukom ubrana dok u drugom dijelu pjesme pomirljivo govori o kapi žuči koja je na srce kanula i suza iz lažljivog oka, rana bez opravdanja postaje samo uzdah srca ranjenog.

Da bi već u pjesmi „Odlazite" na svoj način iskazao bunt na neki, opet, pomirljiv način stihom:

„Odlazite,

zid ne zidam, ćutanje me krije, ostavljali mene su i prije ipak živim...Grane su mi vite."

U zadnjem ciklusu ove zbilja lijepe knjige koji nosi simboličan način „Ne tražim ništa" Radičević kaže:

„Ne tražim ni planinu

Bez oslonca

Padaću U nebo."

A zatim dodaje u pjesmi „Nedovršena pjesma":

„Pjevao sam i sa mnom je pjevalo

žuto i crveno lišće šuma mog Zaostra

dok je opadalo nošeno vjetrom...Tebi...

Čuj...Po lišću i travi

tiho kapaju

suze noći.

Tama jauče vetrom

i hukom sove...

Pjesma mi se

u tužbalicu pretvara."

Nijedna pjesma nije nedovršena ili su sve pjesme nedovršene, te tako Goran Radičević pred nama u ovom knjizi otkriva samo jedan mali dio svoje duše. Duše u kojoj nosi i Lim, i Tivran, i ženu i staru kuću.

Uvijek se iznova vraćajući ljubavi kao polazištu tj. suštini Skrivenog i Ljubavi!

Na Bogojavljenje, 2018.                                                                                        Labud N. Lončar