„Zvuci djetinjstva“ - Milojke Jovović

„Zvuci djetinjstva“ - Milojke Jovović

Moj osvrt na ovu zbirku pjesama počeo je analizom pjesničkih slika, šarenih, lijepih, životnih, kakve mogu biti samo slike  djetinjstva. One nose sliku jednog bezbrižnog, lijepog života sačuvanog od zaborava, jednog idiličnog vremena  punog svjetlosti  i radosti. Zvuk je tu da ih pokrene, oživotvori i da se na kraju sve „ u pjev sjati“: i žrvanj kad klopara, i talasi kad  se dodiruju i cvrčak kad svira ... sve je kao u bajci...idilično, daleko, u nekom drugom svijetu, u nekoj drugoj zemlji...

       Kažemo da su bajke priče za djecu, u kojima se pojavljuju nestvarni likovi i nestvarni događaji. Učimo djecu da su to priče u kojima se junak bori protiv zla i borbom čini nemoguće mogućim.

  Ova bajka bi mogla početi riječima „Bilo je to u jednoj zemlji 1999.god...“

    Junaci našeg djetinjstva, naše bajke, su djeca. Ono što izgleda nestvarno u ovoj bajci  je to što se u zvukovima dječijeg života nigdje ne prepoznaje  smijeh, graja, ali ni plač...Ono što izgleda nestvarno je to da su djeca odrasla prije vremena; ono što izgleda nemoguće je to da djeci ove zemlje nije data mogućnost da se igraju, rastu, žive... izgleda nemoguće, ali zlo je toliko naraslo da je ispunilo vasionu , pa ni anđeli nisu ono što su bili: junacima ove bajke ne stiže pomoć sa neba, nego zlo...Ova djeca žive u svijetu u kojem bajka nije moguća, jer oni, kao djeca, ne mogu da se bore. Zlo je nadvladalo...

Nastaje muk, koji  nažalost, još uvijek traje. Ćuti i nebo i zemlja.

I ljudi.

Samo se dijete pita „ Zašto su noći teške/ navalile na moju baku?“ i „ Šta je mami, bako?“

Dijete ne razumije. Ne razumije ni mama, ni baka, ni djed...Niko ne razumije zašto su im razorene kuće, škole, vrtići, život...

Muk još traje... Malo je onih koji pitaju, čekaju odgovore, osudu, za razorena ognjišta, razorene duše...

Zlo je u onima koji su bacali bombe...ali i u onima koji ćute o tome. Zlo nastavlja da živi.

Vjera u čovjeka je poljuljana. Djeca koja su preživjela bombe „milosrdnog anđela“ vaspitavaće i učiće svoju djecu da se zlo može zaustaviti, ali ne i iskorijeniti. Ono živi i dalje u našem ćutanju. U muku koji traje dvadeset godina.

   Ne pričati o tome, ne pisati, znači zaboraviti. Ove pjesme su dokaz da ne smijemo zaboraviti,  da moramo opstati i boriti se da ovaj svijet postane bolji.

   Zbog svega toga je zadivljujuća  vjera pjesnikinje da  svijet mogu popraviti samo djeca.Oni mogu svojom naivnošću, dobrotom, i plačem i smijehom, pokazati da je čovjek još uvijek osjećajno biće koje voli i može da se raduje životu.

 Ona vjeruje u njih i zna  da će oni biti junaci koji će od antibajke stvoriti svoju bajku i pokazati se kao pobjednici u borbi protiv svega nehumanog, a čitaoce poziva na razmišljanje o svijetu koji ostavljaju svojoj djeci.

                                                                                  Mira Malidžan, prof.