Zvuci djetinjstva

Zvuci djetinjstva

Djetinjstvo  je  vrijeme    u  kojem  se  u  životu svakog   čovjeka   susreću   prošlost   i   sadašnjost. Raste  sa  budućnošću  i,  što  je   čovjek  stariji, postaje primamljivije, a samim tim i draže, kao i sve što čovjek želi, a postaje mu nedostižno. Kad   se   nađemo   pred   književnim   djelom   sa

ovakvim naslovom, očekujemo slike mladosti, razdraganosti, bezbrižnosti, smijeha. U pjesmama

Milojke Jovović malo toga ima. Ona govori o vremenu i djetinjstvu u kojem djeca zavičaj i drage likove rano prenesu u sjećanje. Odatle ih, zaustavljene i sakrivene, čuvane od vremena, starosti i novih događaja, gledaju sa    sjetom, čežnjom, ljubavlju i bolom. Ispod nagomilanih godina prosinu   čempresi, breze, selo, vodenica, zvijezde, mjesec, sunce-lijepe slike prirode kakve se mogu ponijeti samo iz zavičaja. Pjesnikinja  ih   ne   doživljava  kao   prirodne pojave, nego kao nešto blisko i drago, kao   živo biće: mjesec luta, uspavljuje zvijezde, zvijezde i mjesec se zagledaju u zemlju. Tako personificirani motivi su  slika  nježnosti i  tihe  radosti, uspavanka za radoznala dječija čula.

To su slike iz njedara.  Slikovitost pjesničkog jezika u ovoj zbirci vrlo često je zgusnuta u jednu riječ: jedna riječ-jedna slika,  bogata,  emocionalno sadržajna,  otvara  se dalje   kroz   stihove   do   prepoznavanja   suštine misli, poruke. U pjesmi „Slike iz njedara“ potok biseri; upotrijebljeni glagol  budi  radost i nudi nam sliku potoka koji se raduje sunčevim zracima i od sreće svjetluca, bljeska, iskri. Slika iz sjećanja prerasta u ponos, postaje osnova kojom se popunjava vidik    budućnosti. Čovjek ne može zaboraviti slike i trenutke koji su ga činili srećnim.

Motiv svjetlosti kao simbol radosti prisutan je u pjesmama na početku zbirke. Iz pjesme u pjesmu on raste, da bi kulminaciju dostigao u „Pjesmi srca“:

„Kad nosiš pjesmu u srcu,

Sve se u pjev sjati.

Diže se nebu suncu

Svijet okrilati”

Ovakvim izborom i rasporedom riječi pjesnikinja metaforično govori o radosti stvaranja. Glagoli sjati,  diže,  okrilati  puni  su zanosa, elana; pjesma blješti od svjetlosti, radosti, nosi u visine. Suština doživljaja slike prepoznata je  u  nemiru,  želji  da  se  doživljeno pretoči u riječ, stih...

Prošarica /maslinjaka/ je još jedan u nizu značenjski višeslojnih izraza u jeziku pjesnikinje: vizuelna slika svjetlosti koja probija kroz maslinjak, stvarajući sjene i nudeći primamljiv hlad od ljetnje žege. Uz zvuke cvrčkove pjesme, doživljavamo jednu idiličnu sliku zavičaja, primamljivo mjesto gdje ćemo predahnuti, sastati se ponovo   sa sobom, životom i sjediniti sa prirodom.

I biti spremni na njenu promjenljivu ćud. Jer, nebo postaje varljivo, sunčeva svjetlost. nepostojana. Kontrastnom slikom spržene bijele breze   pjesnikinja   nagovještava   da   se   priroda mijenja, da se u vasioni dešava nešto što unosi nemir,    pokreće    prirodu    da    zavija    rane    i kadi/liječi brezu i cvijetnjak. Sve živo pokušava da se skloni - i čovjek i pas. Svjetlost polako nestaje, a  sa  njom i  život  i

radost. Proljeće koje dolazi ne miluje toplim sunčevim zracima, nego grize, ujeda, bori se... za svjetlost  i  toplotu.I  toplinu.  Zvukovi  se stišavaju. Svjetlost i radost padaju na dno. Nastaje tama i muk kao predosjećaj da dolazi nešto strašno, dotad neviđeno.

Svjetlost  i  tama  su  kontrastne  okosnice  ove zbirke,  čije  pjesme  izlaze  iz  okvira  opisnih  i prerastaju u misli o životu u jednom vremenu. Ta dva motiva su simbol dobra i zla, radosti i tuge, života i smrti i kao takvi u vječitom su sukobu. NJegove   posljedice  su   prikazane  kroz   slike

kolona ljudi koji napuštaju svoja ognjišta. Baka i djed,  kao  jedini    oslonac i  simbol nježnosti i ljubavi,  simbol  životnog  iskustva,  nemaju odgovore  na  postavljena  dječija  pitanja.  Oca  i majke nema u pjesmama, a s njima ni sigurnosti, ni topline. Svijet je ostao bez ljubavi. Tama je obavila dječiji svijet iz kojeg oni ne znaju put. Dječiji snovi su izgubljeni, „dušu razapinju krici“...

Prisutni lik dječaka podstiče čitaoca da prati njegovu sudbinu. Stih prerasta u priču o zlom vremenu u kojem dijete ne živi život, nego ga se sjeća: izranjaju slike napuštene kuće, naraslog korova koji svjedoči da tu odavno niko ne živi; tišina u kojoj šarov, dvije mačke i kokoška bjelka iščekuju odbjeglu čeljad pojačava bezvučnost prostora i   ističe veličinu tragedije.   Dječak ne pita više iz dječije radoznalosti „Kako će jutro doći“, nego iz želje da osvane novi svijet. On ne razmjenjuje igračke sa drugarima iz zavičaja, jer ni drugara ni zavičaja više nema. Dijete je postalo stanovnik jednog nehumanog svijeta koje ne priznaje  pravo   na   ljubav   i   zavičajnu   toplinu.   „Hvala drugarima svijeta“, kaže dječak i time svoju sudbinu   i  sudbinu  svojih  drugova  postavlja  na planetarni nivo, pokazujući kako je malo potrebno za dječiju sreću: „Moja je sreća baka, šarov,/i one dvije mačke“. Kontrastna slika planete kao nečeg velikog,   sveobuhvatnog,   moćnog   i   dječaka   koji nesigurno, sa strahom viri iz tuđe sobe je prijekor čovječanstvu zbog izgubljene humanosti. Usamljen, tužan, bez ljubavi, „čekajući osmijeh“, u bolu što

„ niko nije/spustio ruku/ na mekanu kosu plavu“,

dječak  je  simbol  patnje  čiji  vapaji  prerastaju  u krike.  NJih  ne  čuje  ni  Bog:  „milosrdni    anđeo“ uređuje svijet po principu sile i bezdušnosti. Svijet bez ljubavi je hladan, nemilosrdan.

Rat 90-tih odnio je mnoge živote, prekinuo mnoga djetinjstva. Prećutao mnoge žrtve.

Pjesme Milojke Banduka Jovović su zapisi duše, doživljaj „ greške“ čovječanstva, kako baka kaže u jednoj njenoj pjesmi, ali koju svijet ni danas ne priznaje  kao  grešku.  Ogorčena zbog  takvog  stava, pjesnikinja ostavlja svjedočanstvo o jednom vremenu  kad  je  čovjek  zaboravio da  je  čovjek    i srušio sve etičke principe na kojima počiva ljudskost. Time ovo književno djelo pruža čitaocu mogućnost da sagleda sebe u  svijetu u kojem živi i da  se  odredi  prema  onome  što  je  negativno  i

nemoralno.   Očekujući   da   progovori   još   jedan David Štrbac, pjesnikinja poziva na javnu osudu nasilno oduzete teritorije, ognjišta, djetinjstva, života. I, što je vrlo važno, ona ne gubi nadu da će svijet opet postati lijepo mjesto. Hrišćanski vjeruje da će ljudskost vaskrsnuti, da će se opet šarati vaskršnja jaja, ići na plažu, slaviti rođendani, jesti salnjaci...da će djeca osvojiti svoj svijet   u miru, između maminih serija i tatine kladionice

Ona želi da zvonik ljubavi raste i kaže:

„Kako su čvrste strune ,

Što vežu naše Djetinjstvo. Dopiši

Koju notu,

Da pjevamo životu.“

Pozivajući na zajedništvo i slogu, ukazujući na život i ljubav kao imperativ, kao da ponavlja misao iz uvodne pjesme „Saće ljubavi“:

„Čovjek je radost

I ljubav“.

Iako posvećena djeci, Milijani i Milošu, sa ostalim pjesmama ona čini jednu cjelinu, saće ljubavi za svu djecu. Pjesnikinja želi da sretno rastu i kaže :

„Nebeskom svodu

Budite bliži.

Zvijezde su

U sunčevoj žiži“.

U    našoj novijoj književnosti nema   lirike sa sličnom tematikom. A ako nešto nije opjevano, ako o   njemu  nije  pisano,  čini  se   kao   da   se   nije dogodilo.

Ovu  zbirku  dječijih  pjesama  smatram  vrhuncem traganja    pjesnikinje    za    odgovorima    koji    bi razjasnili prošlost, sadašnjost i bili temelj budućnosti njenog naroda. I pojedinca. NJena poetika, ljubavna, socijalna, satirična, opisna, uvijek je i neizostavno i rodoljubiva-pjesnikinja ne vidi mogućnost ostvarene   lične sreće, ni društvene, ukoliko zaboravimo patnju i stradanja kroz koja smo prošli i heroje koji su se sa nama borili. A u ovoj zbirci heroji su djeca koji su iz tog stradanja izašli sa ranama i ožiljcima koje može samo izliječiti ljubav i svijest da na njima svijet ostaje. A mi im moramo u tome pomoći.

Toplo  preporučujem  da  se  ova  zbirka  pjesama štampa,   da   stekne       čitaoce   i   dokaže       kao književno djelo svoju estetsku, etičku i moralnu vrijednost.

Mira Malidžan, prof