Pasje godine – Ranko Vujačić

Minut prije šest sati uključio se radio-budilnik. Prijatna melodija evergrina Besame mućo prekinula je Gorčinov san i nenasilno ga uvela u javu novog radnog dana. Prije mnogo godina, kada je započeo radni vijek, dok je imao drugačiji pojam o vremenu, budio se uz iritirajuću zvonjavu „insinog" vekera. Zbog bjesomučnog udaranja čekića o dva zvona budilice Gorčin nije nikada mogao tvrditi šta je i da li je nešto uopšte sanjao. Nezadovoljan ovakvim načinom buđenja izdvojio je novac i kupio radio-budilnik čim se pojavio na domaćem tržištu.

Po ustaljenoj navici Gorčin je i novi uređaj podesio da ga budi tačno u šest sati, pa su ga umjesto zvona budile prve jutarnje vijesti. Mada je takvo buđenje bilo prijatnije od zvonjave vekera ipak nije bio zadovoljan što ga na početku novog dana bombarduju vijestima o sukobima na ratištima negdje u svijetu, epidemijama, siromašnom stanovništvu u Centralnoj Africi, protestnim skupovima raznih manjina po svjetskim metropolama i sličnim temama. Volio je da čuje što više informacija kako bi na osnovu njih mogao o pojedinim pitanjima pravilnije rasuđivati, ali je njegova senzitivnost zahtijevala da iz snova u javu pređe ugodnijim putem. Do rješenja kako lagodno ući u novi dan mogao je lako doći da se poslužio logikom, ali su se pred njom ispriječile ustaljene navike. Umjesto logike pomogla mu je slučajnost kada je iz nekog razloga došlo do prekida u napajanju električnom energijom. Da je nestajalo struje u kući Gorčin je zaključio po povratku s posla kad je na displeju radio-budilnika primijetio svitkanje. Upoređujući vrijeme s ručnog časovnika s onim na displeju shvatio je da radio pokazuje vrijeme od časa kada je dobio ponovno napajanje. Podešavajući funkcije na radio-budilniku Gorčin je ukucao vrijeme koje je pokazivao njegov ručni sat i tom prilikom previdio činjenicu da on ide jedan minut naprijed. Zbog tog minuta se sjutradan radio-budilnik uključio prije šest sati i umjesto oficijelnog glasa spikera, koji bez emocija čita ono što su mu dali ispisano na papiru, iz snova ga je prizvao Tom Džons pjevajući o zelenoj travi doma svoga. Čuvši poznatu melodiju, koja ga je podsjećala na njegovane engleske travnjake, meko se iz snova prenio u stvarnost kao da oprezno stupa na orošeni tepih cvjetnog vrta. Od tog davnog jutra Gorčin se svakog radnog dana budio uz muziku, jer se zahvaljujući njoj lakše i brže uklapao u dnevne aktivnosti.

Posljednjeg poneđeljka, godine koja je isticala, Gorčina je probudio glas Frenka Sinatre. Pjesmu Stranac u noći mogao je slušati u bilo koje doba dana s istim zadovoljstvom, ali tog zimskog jutra izuzutno mu je prijala zbog topline Frenkovog glasa. Gledajući kroz prozorsko okno, kako se između golih grana sivih stabala otima mlado jutro iz zagrljaja tame noći, zadrhta od hladnoće koju nasluti u fijuku sjeverca. Dok je slušao najvažnije vijesti, po izboru dežurnog urednika, pospremao je toplu postelju koja ga je mamila da joj se vrati. Kad je spiker počeo čitati vijesti iz svijeta otišao je u kuhinju da pristavi džezvu za kafu. Ne ćekajući da voda proključa uputio se ka kupatilu da se umije i obavi jutarnju toaletu. Glatko izbrijan i namirisan provjerio je još jednom svoj izgled u ogledalu i sa zadovoljstvom zaključio da je spreman za susret sa spoljnim svijetom. Otkad je ostao bez supruge oblačio se tako da može ići na službene sastanke i na sahrane ne plašeći se da li je adekvatno odjeven u svakoj prilici. Pošto je završio s dotjerivanjem i oblačenjem vratio se u kuhunju da zakuva kafu. Dok je ispijao kafu popušio je jednu cigaretu, a prije nego je izašao iz kuće zapalio je još jednu. Druga cigareta dogorijevala je u automobilu dok se vozio na posao.

Plan aktivnosti koje treba da obavi tokom dana Gorčin je sačinio prethodno veče pa je svu pažnju posvetio vožnji po klizavom asfaltu na kome je noćna kiša tu i tamo nanijela gomilice sipkog materijala. Za vrijeme kišnih i cičnih dana na posao su kolima dolazili i oni koji su stanovali u centru grada, na udaljenosti ne većoj od trista metara od upravne zgrade preduzeća, pa je na parkingu ispred sjedišta preduzeća bilo teško naći slobodno mjesto. Nekada ranije to bi Gorčina iznerviralo, i zbog toga bi nervozno započinjao radni dan, ali kad je shvatio da mu dolazak na posao samo deset minuta ranije obezbjeđuje slobodno mjesto problem je bio riješen. Nerviranje oko parkiranja prepuštio je onima koji sve rješavaju u poslednjem času.

Penjući se uz stepenište upravne zgrade, poslije drugog sprata, Gorčin poče teže da diše. Sa sjetom se prisjeti kako je te iste skaline prelazio dvije po dvije bez zamora kad su se useljavali. Nije prošlo mnogo godina otkad su kancelarije iz trošnog montažnog objekta preselili u ovu višespratnicu, ali zbog obilja zbivanja koja su se dešavala u državi, činilo mu se da je to bilo jako davno. Dišući šumno otvorio je vrata svoje kancelarije i pritisnuo prekidač. Blijede neonske cijevi osvijetliše poznatu prostoriju. Po ustaljenoj navici priđe radnom stolu i na njega odloži akt-tašnu, a potom skide mantil i okači ga na čiviluk u ćošku iza vrata. Zatim su uslijedile pripremne radnje za početak redovnih aktivnosti koje su morale biti završene prije nego počne radno vrijeme. Kada je pomjerio klizač na zidnom kalendaru on je uokvirio 23 decembar. Gledajući u datum ispred sebe pomislio je: - Daj, Bože, da i ova posljednja neđelja prođe bez iznenađenja i kakvog nevremena.

Gorčin nije bio vjernik koji upražnjava religiozne rituale ali je bio uvjeren da ima neko ili nešto što nauka još nije dokučila. Taj neko: Stvoritelj, Sveprisutni, Kreator ili Bog bio je ovdje i prije vremena za koje ljudski rod zna, ako uopšte postoji za njega vrijeme koje mi brojimo.

Dok je telepatski upućivao svoju molbu onom kojem je vjerovao misli mu je prekinuo reski zvuk telefonskog zvona. Po ritmu zvonjenja znao je da je poziv s interne centrale i odmah je podigao slušalicu. -Halo, dobro jutro! - poželje mu sekretaričin glas i nastavi - Imate kolegujum kod generalnog u 7,30 h.

-Hvala, dolazim! - lakonski uzvrati Gorčin, jer je znao da treba i druge da pozove, a onda baci pogled na sat. Imao je deset minuta na raspolaganju do sastanka. Na brzinu pregleda akta raspoređena na stolu da provjeri da nije ostalo nešto nezavršeno od prethodnog dana. Kad se uvjerio da je sve u redu zapalio je cigaretu.

Da ne bi, kao lice zaduženo za operativu, išao neobaviješten na sastanak pozva nekoliko brojeva u lokalu da provjeri ima li problema sa potrebnim vozilima i radnom snagom. Baš u trenutku kad je ustao da pođe na sastanak ušla je kafe-kuvarica unoseći miris svježe skuvane kafe. Poslije pozdrava Sonja upita: - Hoćete li da kafu ostavim ili da Vam je odnesem na kolegijum?

- Ostavi je ovđe. Imam vremena za dva srka, - objasni joj Gorčin.

- U redu! - odgovori Sonja i ostavi šoljicu koja se dimila i širila prijatan miris.

Taj miris za kratko vrijeme neutralisao je onaj duvanski koji su upili zidovi, prostirke i namještaj. Kad god su vremenski uslovi dozvoljavali Gorčin je otvarao prozor i provjetravao prostoriju, ali godinama taloženi miris duvanskog dima je uporno opstajao. Iako je bio strastveni pušač i njemu bi taj miris zasmetao ujutru kad bi ušao u kancelariju, ali bi se na njega ubrzo privikao.

Koračajući prema kraju hodnika, gdje su se nalazile kancelarije sekretarice i generalnog direktora, Gorčin pomisli kako će brzo, poslije novogodišnjih praznika, biti godinu dana otkad je Ljubo došao na čelo preduzeća. Njegov prethodnik, ekonomista Nikić, bio je mlad i ambiciozan, željan dokazivanja i nestrpljiv da se što prije pokaže kao uspješan rukovodilac. Zbog silnog nastojanja da dokaže svoje mogućnosti često je dolazio u sukob s predsjednikom Upravnog odbora koji nije mogao da obezbijedi finansijska sredstva za njegove ideje i projekte. Nemajući razumijevanja za, po njegovom mišljenju, sporost u odlučivanju i reagovanju organa upravljanja Nikić je krajem godine podnio ostavku, bez prethodne najave.

Nemajući drugog rješenja Upravni odbor je na vanrednoj sjednici imenovao Gorčina za vršioca dužnosti direktora do raspisivanja konkursa, s tim da i dalje obavlja funkciju tehničkog direktora. Takva odluka nije iznenadila Gorčina jer je do Nikićevog dolaska takođe bio vršilac dužnosti direktora i duže vrijeme vodio preduzeće.

Prije ulaska kod sekretarice Gorčin pogleda na sat i uvjeri se da ima još minut vremena do početka kolegijuma. Toliko vremena mu je bilo dovoljno da se pozdravi sa Cicom i uđe kod generalnog tačno u zakazano vrijeme. Prije nego je otvorio vrata Cicine kancelarije čuo je žamor iznutra po čemu je zaključio da je većina pozvanih već pristigla. Kad je otvorio vrata dočekala ga je mješavina parfema i oblak duvanskog dima. Nakon upućenog pozdrava prisutnima Gorčin upita Cicu: - Možemo li kod direktora? Vrijeme je!

– odlomak iz romana -

Ranko Vujačić