Perunike samohrane majke
Kad god se pohvale
skupim darom ili
vikendom na moru,
sadim perunike
u travi između zgrada
kud svakodnevno prolaze.
Pomislim - sretne su,
nasmiješim se,
tinjajući zatajenom nježnošću
sanjam dane u kojima
ruke zadovoljne miruju
slijedeći ritam suncokreta.
Gutam samohvale,
one ne znaju
da mi je noć prije
želudac svirao uspavanku
štedeći preostali kruh
djeci za doručak.
Niču pitome perunike,
šapuću o suši,
predosjećaju mrazeve,
suosjećaju kad
jesenji oblak šapne zvijezdi:
cipelice su za broj veće.
Tješe me u labirintu
hladnih jutara
s mirisom prženica,
smiješe se između zgrada
dok prkosna sanjam Karibe
i ruke pružene niz tijelo.
Tamara Čapelj