14.02.2019.
Poezija

Pismo iz Titograda - Veselin M. Rakčević

 

Pismo iz Titograda

 

 

Tužiću noćašnju kišu

I vjetar koji mi pretura lobanju

Valjda u ovoj zemlji zna i najmanje dijete

Da je neprikosnovenost strana zagarantovana

 

I zato molim za lični mir

Neka kiša i dalje pada

Poštarima na znanje

Za pristup u moju sobu

Stavio sam veto

Prosta im bila sva pisma iz Titograda

Na pamet znam već sve to

 

Piše mi sestra

Kao teško joj da ogovara

I zato neka nastavi mama

Znaš sine podigli smo se svi od gripa

I čuli da te ona bestidnica vara

Ti si je volio mnogo

A ona se štipa

s gilipterom nekim sinoć ispod kišobrana

I zato preko mene žive

Neće ta kurva u ovu kuću vala

Zatim sjetni pozdrav

Dvije-tri suze bi spakovala

Zbogom sine voli te mama

Oprostite mojoj mami

 

Ona je kao svaka mama

Oprostite i mojoj sestri

Žena po običaju neće da ogovara

Oprostite i mojoj dragoj

Mislila je neće vidjet niko

Sinoć ispod kišobrana

A moja djevojčica

Bila je kći uvaženog tate

I mame Marte

Imala je citroen

Učila srednju školu

Čitala časopise strane

Imala stan na čitavom spratu

Vozačku dozvolu

Moja je djevojčica bila pravo čudo

 

Imao sam i ja ne da nijesam

Bonove za hranu

Šestokrevetnu sobu

U studentskom domu

Vizu za buvaru

I slobodu kretanja na svaku stranu

I pričali smo pričali svašta

Govorio sam joj o Rusima

O Rimskom pravu

O privrednom razvoju između dva rata

Bili smo protiv rata u Vijetnamu

Pričala je i ona meni

Ne da nije

Kako je upoznala crnca na moru

Kako do tada nije vjerovala ženi u neke stvari

I obično kako to biva

U nas ljeti na odmoru

 

A naša ljubav nije bila tajna

I svi su znali

Čak i njeni stari

Za uvaženog tatu bio sam vašljivi student

Bundžija prvog reda

Spreman čak i na smak svijeta

I zaista bio sam ružan

Gledajuć sa sprata ili kakvog kabineta

A njenoj mami

Ah mami

Bio sam i mio

I jednom posmatrajući me preko klavira

Na kojem nije znala da svira

Ote se suza dami

I reče mi sjetno

Kako je podsjećam na ljubav prvu

Tamo na nekog talijanskog oficira.

 

Veselin M. Rakčević

 

Pismo, 17. mart 1969. godine, Beograd