Pismo jednoj gospodjici ....

Tugama valjam dječiji osmjeh

Pijem samoće obronku hrasta

Zadihan jurim iz grada u grad

Licem od srebra i kolomasta...

Mogao bih vam napisati najtužnije

Onako, iz dubine moga šašavog kosmosa

Sazrelog do najvišeg apostrofa djetinjstva.

Ispraćao sam tramvaje sa decembrom,

mjesec je hladan bdio nad žicom

zbog jedne divne žene pod rebrom

kiša me sprala sa ulicom.

Ali ne, moja ljubljena gospodjice...

Vi ne znate?!

Ja sam vas tražio duže nego sebe, spoznavši,

da ste jedino vi ublažili pitanje svrhe moga života,

i jedino ste vi sve moje ratove ukrasili cvijetovima kamilice,

posadivši bosiljak iznad otvorenih rana djetinjstva.

Preživjevši apsolutnu krajnost samovanja,

iscrpljenosti i umalo puke ravnodušnosti.

Do tačke u kojoj mi je zamalo ostao

zamrznut pogled na krajputaškim liticama.

Ja mogu da dozvolim sebi, da vam napišem još ovo...

Kada bih vam nedostajao upola kao vi meni,

plašim se da bi mi umrli od tuge.

Nisam ja ništa jači od vas, moja ljubljena,

samo, vrag bi mu znao, nešto nepisivo me još drži u životu.

Milovan Arežina

Pročitajte još