16.04.2020.
Poezijom protiv Korone

Ostani kod kuće, ostani doma! - Anđela Popov

 

Anđela Popov rođena je 15. maja 1998. u Beogradu. Trenutno studira italijanksi jezik na Filološkom fakultetu. Član je udruženja “Bašta stihom obojena”.

Najznačajnije nagrade i dostignuća u sferi književnosti
2014. Objavljena pesma u zborniku „Između dva sveta“-Sećanje na Branka Miljkovića i povelja za velike zasluge „Miljković večeri“

2015. 2. mesto na 7. međunarodnom festivalu poezije „Joan Flora“

2015. Finalista 5. Festivala lepe reči Titel

2016. Objavljena pesma u zborniku „26. Sinđelićeve čegarske vatre“

2016. Objavljena pesma u „Šumadijske metafore“

2016. Objavljena pesma u zborniku „Dosta se život igrao mene“

U okviru konkursa XV kola edicije  „Prvenac“ 2016. godine, kao najmlađi autor koji je ikada izabran, objavljuje svoju knjigu pesama „Senka ogledalu“

2017. Objavljena pesma u izboru najboljih 25 pesama „Šumadijske metafore“

2018. Postaje član udruženja „Bašta stihom obojena“

2019. Objavljena pesma u izboru 5 najboljih pesama „Šumadijske metafore“

2019. Objavljena pesma u zborniku „Mladi dolaze“

2019. Učestvovala u 13. Internacionalnom festivalu poezije „Dani prijateljstva“ u Rijeci; Objavljena pesma u zborniku „Književno pero“

2019. Pesme objavljene u Antologiji srpskih pesnika rođenih 1946-1996. „Figure u tekstu-gradovi u fokusu“

 

 

 

ZATVORENICI PIŠU

 

Četiri bela zida, paučina u uglovima,
ti u centru sediš na promaji,

iako nema prozora.
Igraš se prašinom uma,

suočen sa neprijateljima zdravog razuma.
Sam stvaraš svoju stvarnost.
Izabiraš u šta ćeš verovati,
ispisuješ putanju kojom ćeš koračati,

svojeručno.

Zatvoren i odsečen od života,
služiš samom sebi,
pleteš mrežu, razmišljaš,
progoni te mrak,
a guta svetlost.

Mučen i naviknut na patnju,

možeš samo pustiti unutrašnjeg sebe da piše.

 

 

MIKROFONIJA U PRESUHLOM BUNARU



Zagledah se u mrak nadamnom.

Razaznah,

kroz rđave trepavice, modre zavese,

misli otporne na koroziju.


Prođoše mi, međ dva treptaja,

šare nalik na benzin razlivenu po asfaltu.

Bacih novčić – ne čuh kako pljusnu,

pa se razderah da se uverim krotim li muk.


Zagledah se u bistro podamnom,

to ne pružaše širinu pogleda.

Preko ramena opazih onaj novčić

i zaigrasmo partiju karata.


Izdignu se vlaga koja obuzimaše krike,

poput astralne projekcije.

Zaliveni mesečinom i nadglasani tminom,

horizont bejaše sve šta videsmo od sveta.


Ali barem ne šibaše vetar.

 

 

MESTO KOJE VIŠE NE NAZIVAM SVOJIM

 

Zvono na vratima napuštene kuće,

upozorenje je da moram poći.

Ali nisam sakupila izmaglicu u teglu,

i nisam ponela pisma iz fioka.

 

Neko će odneti uramljene slike sa zidova,

popucaće koža i boja će se ljuštiti,

ostaće samo ekseri duboko zariveni u telo.

 

U budućnosti ću se vratiti u okruglu sobu,

kada ne bude eha koji ponavlja moje prazne reči,

i kada se setim zaboravljene pesme iz filma,

pesme koja vraća samo lepim sećanjima boju.

 

Do tada uspomene čine da starim,

osećam se nelagodno u sopstvenoj koži.

Dok ležim na travi, razmišljam.

Zašto ovo mesto ne mogu više nazivati svojim?