Ostani kod kuće, ostani doma! - Duško R. Nedović

Duško R. Nedović

Rođen u Brnjacima kod Svetog Samograda 1967. god. Nagrađivan,objavljivan u više časopisa i zbornika,slikar i pjesnik po riječima prijatelja,voli život i živi ga pinim plućima ka i sve što uz njega ide. Član je međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika  Nekazano. Živi u Bijelom Polju.

PONEKAD TE SE SJETIM

Kao kroz maglu ponekad te se sjetim,

ožive sjećanja zakopana duboko,

iz mraka sopstvenog kao da uzletim,

srećom zasija moje suzno oko.

Iznjedrim uspomene davno zaboravljene,

nahrle kao nekada srećni trenuci,

oživi u srcu lik zaboravljene žene,

u duši zatrepere davno umrli zvuci.

I u nemilosti sudbine se osjetim sretno,

sa likom tvojim u mojim mislima,

poželim da sjećanja ne tamne sjetno,

i da za ljubav nade još uvijek ima.

KAFANI

I ponovo noćas posjetih kafanu,

ostadoh zadnji,sam za svojim stolom,

povrijedih staru ,još krvavu ranu,

sa čašom u ruci,suzama i bolom.

Zamagljene oči u oblaku dima,

sa mislima tužnim i ranjene duše,

dal'' još neko noćas poput mene ima,

koga rane bole,kom'' se snovi ruše.

Zar još neko ima kome nije stalo,

do života ovog što ništa ne vredi,

što ne vredi ništa,ama baš ni malo,

dok mu razum puca i duša blijedi.

Što ne osta niko na još jedno piće,

da ublaži boli,podijeli tugu,

da osjetim možda ,,još sam živo biće,

još besvjesno sanjam svoju srećnu dugu.

ZABORAV

Umivam lice mirisnim suzama,

bistri mi potok iz očiju žubori,

vrijeme je izatkalo ponor među nama,

jesen zaborava sa mojih usana govori.

Bježiš mi kao i vrijeme,sve dalje,

klisuru stvaraš bez i jednog mosta,

možda te to sudbina od mene šalje ,

jer mi loših dana nije bilo dosta...

Pokidane niti,paučine,naše ljubavi,

nikakva pletilja više ne može spojiti,

i sreću mi negdje za sobom ostavi,

ponor se bez ljubavi ne da zaboraviti.