09.04.2020.
Poezijom protiv Korone

Ostani kod kuće, ostani doma! - Slobodan Zoran Obradović

 

Slobodan Zoran Obradović, rođen je u Beranama 1962. godine. Završio je Ekonomski fakultet u Podgorici 1984. godine. Objavio je knjige poezije i proze: Korak po korak san po san; Neprilagođen; knjige poezije: Tražim te; Jednom tako u vijeku biva (sonetni vijenac); Malo slovo o životu; Knjige proze: roman Blago Milonjića (2014. pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Crne Gore) i zajedničku knjigu priča Lim priča, čovjek zaboravlja sa Aleksandrom Obradovićem (2015. pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Crne Gore).

Za djecu je objavio knjige poezije: Rasteš kao da te za uši vuku (2011. Grafokarton, Prijepolje), Braco i Seka (2016. pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Crne Gore), slikovnicu Lovac Đole i trista čuda (JU Ratkovićeve večeri poezije, 2015.) Razbacani azbučnik (2016. Biblioteka Vukovog zavičaja i UG Reč i delo, Loznica), roman Na putu za Dardel (2017. pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Crne Gore – izdavač Međunarodno udruženje Stihom govorim, Bijelo Polje) i dramu Sujevjerje (2017. godine JU Centar za djelatnosti kulture „Vojislav Bulatović Strunjo“, Bijelo Polje), knjigu poezije Kako se vole oni koje donose rode pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Crne Gore ( 2018. Godine JU Centar za djelatnosti kulture „Vojislav Bulatović Strunjo“Međunarodno udruženje Stihom govorim, Bijelo Polje), Dramu „LJubav oslobađa“  (2019. godine JU Centar za djelatnosti kulture „Vojislav Bulatović Strunjo“Međunarodno udruženje Stihom govorim, Bijelo Polje) i slikovnica Lovac Đole i trista čuda, drugi dio.

Radovi su mu nagrađivani i nalaze se u antologijama. Objavljivani su u brojnim časopisima, kao i u elektronskim i štampanim medijima.

Priče su mu prevođene na engleski jezik.

Osnivač je Međunarodnog udruženja stvaralaca Stihom govorim. Pokrenuo je međunarodni konkurs za djecu pjesnike, učenike osnovnih škola, KRALJEVSTVO BIJELIH RADA.

Član je Udruženja književnika Crne Gore i Matice srpske, Novi Sad.

Živi i stvara u Bijelom Polju, Crna Gora.

 

 

 

 

TEBI

 

Za tebe sam čuvao nježnost,

njedrio pjesmu – najljepši stih...

govorili su da sam čudak,

osobenjak da sam, povučen i tih.

 

A, ja sam čuvao za tebe,

u beskraju svoje tišine,

na vrhovima prstiju, dodir,

a na usnama tvoje ime.

 

LJubim te, ime ti šapućem…

prste svoje ne štedim,

po dojkama sunca ti crtam...

Imenom tvojim Arktik ću da odledim.

 

Vulkani nisu dovoljno vreli

da svjedoče o ovom žaru:

Koliko, o koliko mlado, volim

Tebe – moju ljubav staru.

 

NEPRILAGOĐEN

 

 

Ne želim nikom da se dodvorim.

Ne želim rep da podvučem.

Hoću da riječ govorim,

da laž do nogu potučem!

 

Kažu da sam neprilagođen,

da neću da živim sa mirom,

ali ja sam takav rođen.

Pa zar život zovete hirom?!

 

I šta bi to trebalo – da vam se svidim?

Da čučnem, bauljam i šenim?

A, sebe od sebe da se stidim!

Hvala, ne,

ja sebe suviše cijenim!

 

 

BRACO I SEKA

 

Vidiš li, seko, da je nebo budno?

Zvijezde na njemu, ne zna im se broja.

Vidiš, one dvije? Svijetle mi čudno!

Jedna je tvoja, a jedna je moja!

 

„Čarobno je nebo, a još ljepše zvijezde...

Vidim ih, braco, kô iz neke bajke!

I one dvije, zaista su naše...

To nijesu zvijezde nego oči majke.

 

To nâs brižna mama sa nebesa gleda,

u noćima dugim svijetli nam pute.

Obećala, bolna, da nikome ne da

da joj djecu plaši – skriva nas pod skute,

 

kao onda kada, ona, bješe s nama,

a dan izblijedi i hrane nam fali...

u sobu navali povečerja tama,

a ti zaplačeš jer si sasvim mali.

 

Evo je, kô tada, sa neba nas čuva...

Osmjehni se, braco, da se ne rastuži.

Večeru će divnu ona da nam skuva,

Mjesec će noćas, braco, da nas služi.

 

Nećeš biti gladan i ljubav je hrana

od koje se raste, od koje se snaži.

Podignimo ruke, recimo joj: – Mama,

ne plačemo, vidiš! Nemoj ni ti... Važi? ”