Ostani kod kuće, ostani doma! - Zdenka Mlinar

Zdenka Mlinar

Piše poeziju i prozu, ali i minijature (aforizmi, haiku...). Članica je i tajnica Udruge umjetnika „Spark“ Velika Gorica, zatim „Hrvatskog sabora kulture“ Zagreb, KULTure sNOVA Zagreb, Udruženja bosanskih umjetnika Sarajevo te ULIKUM-a Velika Gorica. Objavila je pet samostalnih zbirki pjesama, piše na hrvatskom standardu, na engleskom jeziku, a upušta se i u avanturu pisanja na hrvatskim dijalektima.

Haiku radove objavljuje u mnogim domaćim i stranim časopisima i zbornicima, a zastupljena je i u dvojezičnoj Antologiji hrvatskog haiku pjesništva „NEPOKOŠENO NEBO 2“ 2008.-2018. Krajem 2019. ulazi i među TOP 100 haikuista Europe, te u Registar HAIKU FONDACIJE. Pjesme su joj prevedene na engleski, talijanski, rumunjski, španjolsk, turski i romski jezik, dok ih je desetak i uglazbljeno.

Za svoj rad dobila je niz pohvala, zahvalnica, priznanja, povelja, plaketa, certifikata, medalja i pehara. Radovi su joj objavljeni u više od sedamdeset skupnih djela i nekoliko antologija, kako u zemlji tako i šire, a svoje radove objavljuje i u elektronskim medijima te na raznim gostovanjima i tribinama.

Uvrštena je u Leksikon suvremenih velikogoričkih pisaca 2006. i 2020., a bavi se i društvenim radom: aktivnim sudjelovanjem u radu Ogranka Matice hrvatske u Velikoj Gorici, zatim kroz sudjelovanja na izložbama i likovnim kolonijama te drugim humanitarnim djelovanjima.

LUDILO

Na sve strane

glave usijane,

neprepoznatljivi zvuci,

krvoprolića, jauci...

Ni dječjih dušâ svetosti,

ni bijelih lâti nježnosti

nisu više važne.

Svuda hulje, dobrote lažne!

Bahatost zavladala ohola,

egoizam i profit ispod stola;

ni znanje, kažu, ništa ne vrijedi,

proroke se lažne i tarot slijedi...

Životi nedužnih se raspadaju,

ljudi posrću, padaju;

mladost bi preko devet gorâ i devet morâ,

a starost čim prije do nebeskih dvorâ.

I tako,

k'o u nekom ružnom snu,

ludilu nigdje kraja.

Buja i raste na sve strane…

Svuda, Pjesmo,

pa i u „Lijepoj našoj“, bez mane!

SVUDA

Svuda

rastuća nezaposlenost,

teška neimaština,

sveopća recesija,

dužnička ropstva,

prodaje i koncesije...

Svuda

nepokošene livade,

neobrani plodovi,

napuštena sela

i žednih usta željna

bistra vrela...

Svuda

putevi bez izlaza,

jednosmjerne ulice,

labirinti očaja,

izgubljenost i konfuzije,

lažna obećanja, iluzije...

Ispred mene –

svuda – Pjesme čuda!

TAKVI MI NE TREBAJU

Ne trebaju mi

lažni domoljubi,

lažni Bogoljubi,

ni ulizice svakojake

što vire iz rupe svake.

Ne trebaju mi

lažni moralisti,

hladni egoisti,

profiteri nezasitni,

ni napuhanci sitni...

Biti prvi, jedini im je cilj,

a mašte za lopovluk sve u dilj.

Po crkvama gmižu i oltare ližu,

milodara izdašnih

za brisanje grijeha strašnih.

Sirotinju mrvicama darivaju,

nad sudbinom se njenom snebivaju...

I tako, sve redom –

dok milosti nemaju ni u peti,

svi redom sveti.

Takvi mi ne trebaju,

ali, Pjesmo moja,

traju..., i traju!