Pored Lima

(Sjećanje)

Oblake iz očiju cijedim
bujice sjećanja teku,
potoci se, niz žedne usne
utapaju u zelenu rijeku.

Miris mi, mȉra njenoga
donose topli vjetrovi,
postelju, nekada meku,
listovi svijaju brezovi.

Lebdim i snivam rijeku,
snove mi rastjeruje java,
ja drugu, osim nje nemam,
zelena postaje plava.

I što je duže sanjam
sve više postaje prava,
zabluda o boji neba,
u meni, još uvijek spava.

Priča stara se zbila
u jedno toplo svitanje,
samo zelena rijeka
zaludno pamti nadanje.

Orla jektaj, u osvit,
nema sad ko da shvati,
ni ranjenoj pjesmi reći
plavo nebo da vrati.

Nestadoše mladi jeleni,
teško se mirim sa tim,
kroz njega krv moja protiče,
i huči, zeleni Lim.

Vukoman Rakočević

Pročitajte još