Predstava duše
U svijetlu tebe, pronađoh sebe
pratih smiraj što zaspali slute
da jednim životom u daljini
lebdjeli smo zajedno.
Pa predstavom tvoje duše,
satkah novu
kao majka novi treptaj u oku.
Ne podnosi se agonija udvoje,
ako jaka je kao bol
što poput bezzvuka
tinja i tvori raj u paklu,
poput onoga
u klasiku besmrtnom.
Ne postojaše Julija veličinom,
opisanom snagom uma
kad samo čuješ joj ime,
no varnica u Šekspira dotraja
da prenese hartiji
slutnju neprežaljenu.
Ja ne čekam ni okret
na bolja vremena,
već si sa mnom u tišini vječnost
i ne oklijevam više ni trenutka
da dah iluzije o istinskoj biti
ostavim za naredna pokoljenja.
Vanja Parača