23.03.2021.
Poezija

Predstavljamo - Danijela Nela Jovanović

 

 

Predstavljamo - Danijela Nela Jovanović

 

 Danijela Nela Jovanović je u svom rodnom gradu Podgorici  stekla osmogodišnje i srednjoškolsko obrazovanje a studirala u Nikšiću na Filološkom fakultetu - Odsjek za ruski  jezik i književnost, i u Kotoru Fakultet za turizam i hotelijerstvo. Završila je Školu novinarstva MMC.

    Njene pjesme i prozni radovi objavljeni su u brojnim zbornicima i zbirkama  u Crnoj Gori i regionu. Volontirala je kao radijski voditelj Drugog programa RTCG i kao novinar portala iz regiona , a dio je stalne glumacke postave amaterskog dramskog  ansambla “Studentski teatar” iz Podgorice, koje je ostvarilo zapažene rezultate I osvojilo brojne nagrade iz oblasti glume.

   Član je Udruženja književnika Crne Gore, koje je izdavač njene prve zbirke poezije “Ivicom  ponora” (2019) kaoi i Medjunarodnog udruženja književnika I stvaralaca “Nekazano” iz Bara.

Dobitnica je književne nagrade "Mirko Banjević" 2019 g., za prvu objavljenu knjigu.

Živi i radi u Podgorici.            

 

 

 

GREŠNICA ILI SVETICA?

 

Grcajući Očenaš ulazim u taj hram,

iz kojeg nikada ne odlazim zauvijek.

Sluteći susret

unaprijed otćutim osmijeh

i prodjem bez pozdrava -

Grešnica ili Svetica

koja li sam,zaboga?!

 

Ostariću od ovolikog inata

skrivajući bestidno čežnju.

I tek po koji dodir

ukraden mislima..

Na pola udišem prazninu

čekajući da postane neizbježna.

Bože,je li ovo sudbina

ili izbor moj?!

 

I nebo se nerijetko rasplače

a gdje neće duša neuka..

Nevoljena.

Neumoljena.

Gorda i svoja.

Sveto pismo kaže da je

ljubav prava vječna

i kada uzvraćena nije.

U podzemlju svijesti svoje

očitah li ga dobro,

da oslonac u toj vjeri tražim?

 

Opet suicidno trčim prema vatri.

Ledja okrećem

da ponos branim..

Htjela bih da vrisnem,ali glasa nemam,

iz duše se razliva

strah nagomilani:

Grešnica ili Svetica

koja li bih željela da budem?!                            

                                        

 

 

 

NE DIRAJ NIŠTA OSIM SEBE

 

Čestitam što te opet vidim.

Gurala sam želje gdje im nije bilo mjesto

i sad mi treba kočnica da zaustavim vrijeme.

Frenetično tragajući za iskupljenjem

brzopleto sam skočila u bezdan.

 

Dotakao si mi srce dok sam

neobavezno mirisala promincle.

Ispisala sam 442 stiha glasnih vapaja

ne bih li otupjela ljubav i izazvala gnušanje.

Kakva glupost!

U panici sam dobila učestale umne trudove.

 

Stvorila sam ašram u glavi.

Srećni smo u njemu,svako sa svojim bolom.

Tuge su ljekovite,ako se redovno uzimaju

pa posežem za tobom na svaka četiri sata.

Moj si lijek izbora,baš kao ja tebi.

Alternativa za neizlječivo nedostajanje.

Osim toga,ovdje se ne živi dugo.

Koliko uopšte smiju da traju snovi?

Tek toliko da obnovimo baterije

i neozlijedjeni se vratimo u stare patike.

Za trčanje u mjestu.

 

                             

 

 

OČE, JESAM LI TI OVO VEĆ REKLA?

 

Oče,

možda sam ti jednom prećutala

da sam spavala u tvom kaputu,

jer je bilo hladno

a soba mirisala na tamjan

i prepečenicu.

Duvao je sjeverac

dok je majka cijepala drva za potpalu.

Dugo sam se plašila da će ti duvan

koji savijaš pogoršati astmu,

i bila sam u pravu.

Neki se strahovi obistine.

Znaš, uvijek sam se pravila hrabrija

nego što sam bila..

 

Sto puta sam krišom zavirila

u stari kofer

koji ti još uvijek stoji na ormanu.

Znam da u njemu čuvaš uspomene,

pa sam dodala i ovaj rukopis.

To što se lakše izražavam pismeno,

na tebe je.

Uvijek smo se razumjeli ćutanjem.

I bol, koju tako savršeno nosiš

oživi kad god te pogledam u oči.

Čitam mu ime,

iako ga nikada ne izgovaraš.

Svetilište u tvom srcu

veće je od onog pokraj slike,

koja je postala naša ikona.

 

Ponosna sam što svaka bora mog lica

sliči tvojoj.

To godine pišu tradiciju.

Slutim da će i svaka sijeda vlas

nositi neku pradjedovsku mudrost.

Nemoguće je ne zapamtiti

Bibliju života.

Ne plašim se budućnosti,

niti toga hoće li me pamtiti po dobru.

Ja nisam žena koju je lako voljeti

i na to sam ponosna.

Mojim venama teče mastilo,

govorim jezikom ljubavi.

To mi je najdraže naslijedje.

 

Oče,

ne znam jesam li ti ovo već rekla,

tvoje su stope taman

za moje umorne tabane.

Nazuću prtenjače

i koračati kako si me učio,

ponosno i sigurno.

Neću te iznevjeriti.

P.S. Rekoh li već:

Mnogo te volim,oče!