Riječi neizgovorene

Riječi  neizgovorene

Riječi neizgovorene u mislima zarobljene

U ustima zatvorene nikome ne  trebaju

Tako  prigušene, ućutkane u grlu zaglavljene

Dobre ili loše ne koriste, a i ne smetaju

Izgovorene riječi žuljaju, jer razotkrivaju

Mrak minule prošlosti, zarobljene u mislima

Suočavaju sa istinom, bole, ogolijevaju

U njima je skrivena priča o nama, o njima

Riječi obične,  jednostavne, mislima omeđene

Životi stiješnjeni, sabijeni u emocijama

U prostoru u kojem su naše sudbine zarobljene

Naša robovanja i naša umiranja u riječima

U sivilu pretpostavki izgubljeni, u zabludama

Udavljeni u strahu , u lažnim obećanjima

U sebičluku, iluzijama sahranjenim nadama

Utopiji, kukavičluku, klecamo pred njima

Pamćenje umrtvljeno, u vrijeme rastegnuto

Prošlost zarobljena na jeziku u stisku vilice

Sopstvena koža tijesna, sjećanje potisnuto

Kao da ne smijemo pokazati sopstveno lice

I taj otisak čovjeka će nas uskoro napuštiti

Trag izgubljeni, nijemi, slijepi ili možda gluvi

Bez snage riječi ništa od nas uskoro neće biti

Nestaćomo ako ne krenemo gdje su nam ciljevi

Otpuštena riječ će nam vratit plemenitost

Izbaviti nas iz ove tame i nastale tjeskobe

Podstaknuti nas da uklonimo bezvremenost

Pročistimo  bezbojnost, riješimo davne  sukobe

Riječ je snaga, dodira izmedju ljudskih duša

Moć riječi je jača od moći Damoklova mača

Izgovorenim i rob i gospodar sreću kuša

Smrtnik se njom izdigne iznad bezglasnog glasača

Bez riječi smo samo sejenka sopstvene drame

Којu zajednički igramo, isključeni iz realnosti

Otuđeni, povučeni, utučeni kao dijete bez mame

Izgubili smo vjeru u sebe i svoje sposobnosti

Jesmo li ljudi ili u ogledalu prslom, polusjenke

Bez glasa smo gomila praha, to nije nikakvo djelo

Ako oslobodimo jezik otvorićemo šanse, neke.

Nije sve sivo i crno, između postoji bijelo.

Vukosav Deliašić