Romansa šljivinog drveta - Spasoje Komnenić Zis
Sada mi svako može reći da lažem
ponekada kada o njoj govorim
Ali ja šljivu nikada ne jedem
i jedino od šljive rakiju ne pijem
Preskočio sam zid i pregazio maline
Prošao ogradu od niskog šiblja
pa uskim puteljkom između zasada
Stigao do male klupe ispod drveta
A ona je već tu čekala
I nadalje ništa nije moglo
da se spreči
A đavo bi ga znao
da li se posle kajala
Jer noć je bila vedra i vrela
A mi tek od skoro nismo bili deca
Iznenada i bez razloga psi su zaćutali
A nebo ispustilo srebro svetlosti
Po krošnjama i niskom rastinju
Grobna tišina je sama prevarila strah
I ostavila ubrzano disanje kao jedini zvuk
A stotine ruža iz komšijske bašte
Nadmeno su se ponašale
I samo kvarile njene mirise
Blag vetar niotkakve koristi
Topio je razmekšalu kožu
I mešao je sa iznenađenim biljkama
I dok je mesečev horizont
Ritmično sekla crna testera planina
Postadosmo trava i zemlja
I znoj koji je natapa
A đavo bi ga znao da li se posle kajala
Ali ljubila me je sve do jutra
Usnama nežnijim od toplog mleka
I možda samo bašta jedne bake
Još uvek pamti šta mi je sve rekla
A sada mi svako može reći
da lažem Jer ništa su reči
i bedno je sećanje
I sam život je ništa
Jer te noći sam tri puta
na samrti bio I još bi umirao
Da nas zora nije
sunčevim zracima probola
Ispod šljivinog drveta
Samo tada sam najlepše piće
Iz zvezdanog pehara pio
I zauvek ga tu pod šljivom ostavio
I zar je važno šta je sada istina
Jer još od toga davnoga doba
Mašta je moje sigurno skrovište
A san o večnoj strasti
i ljubavi Lična adresa i tajno dvorište
I dok godine slažem u vojnički kazan
Gde varjača zaborava sve melje i meša
Priča o devojci šljivi i mesecu
Vredi sve više i sve je lepša
A sada mi svako može reći da lažem
Ponekeda kada o njoj govorim
Ali ko će mi otkriti šta je to lepota
I objasniti kako nastaje sreća
I kada pesma počinje
A gde se završava
Samo u jedno sam potpuno siguran
Od te noći ne bojim se smrti
A nje se ne boje samo mrtvi.
Spasoje Komnenić Zis