S ljubavlju... - Dubravka Radaković Stefanovski

S ljubavlju...

Više se ne sjećam
da li su latice
bile boje šafrana...u goloj jeseni
ili zbir misterije
svoje tajanstvenosti,
klanjali se tebi i meni...
Da li su zjenice
množile cvjetne sjene,
ili u zanosu, svoji,
očarani pogledi spoznali smisao
svoga postojanja...
Za nas, u ritmu vremena
na izmaku duša,
u radosti i boli godina
novim oblicima boja.
Sve gorčina je spajala niti
u strast drhtavih ruku...
negdje u nama
prekidala užitak, bol, bijeg,
u smrt bez snova.
Otužnih koraka klupku trena,
negdje ispod zvijezda
slavimo putokaze,
jedno davno vrijeme
pleli lijane cvjetne
iznad ponora sudbine,
s večeri rane...jesenje...
Negdje, u sluhu zrikavaca,
u carstvu tišine,
na polju makova
i klasju vremena sa žalom godina
spuštali osmjehe naših očaja...
U klupku rastanka strah je odlaska...
Sjećanje tebe,
tvoj osmijeh mek,
drhtaj moje poezije...
Svjetlost probija opnu
u luci sjete, moj anđele...
U valima pora morskih grebena,
noći probodena tkiva kamena,
čuje se šapat
ljubavi mjeseca i mora...
simbioza ljubavi vječne...
Vrijeme okovano sjetom tebe i nas
u morskoj pjeni,
u poljupcima suza extaze,
sjetim se, biseru duše snene,
tražim sebe...
Na tankoj pučini tijela s usana,
praznik slave imena jutrenja i svijeće...
Umiru leptiri lepetom titraja
u invaziji nježnosti,
škrtoj želji pahulje nježne...
svih kretnja blagosti...
Umirem za tebe
svjetlom duše čiste,
svim oblicima usana,
pregršt je uspomena i zapisa ljubavna...
Sjaji ljubav, romanca
u vrtlogu jutra...
Jedra zgrčena u patnji čekanja...
Kroz noć i jecaj bez tebe...

Dubravka Radaković Stefanovski