Saga o Teodori – Nataša Lečić

- Plemeniti mužu, brinem se - rekla je Marija obraćajući se  Andreaciju Saracenisu, držeći brojanicu u ruci.  Ni procesija nije uspjela umilostivit, Svetog Juraja. On nas je napustio. Kiša pada već mjesecima. Tolika voda... brinem se… dosta je bolesti ovde, upala pluća, astme, bronhitisa. Čini mi se da Kotor škripi kao plućni bolesnik, dosta se loših stvari dešava. Čini mi se da kiša nije prestala otkad je Teodora oteta... Ne znam šta da radimo.

- Vidjećemo, u Božjim smo rukama. Ona je znala da se moli srcem i da joj se molitva i želja ispuni - rekao je Andraci. Lice mu se namrštilo. Zaboljelo ga je srce. Okrenuo je glavu da mu supruga ne vidi suze u očima.

One zore kad je oteta Teodora, probudio ih je topot kopita koji su odmicali u daljinu. Pomislili su da je neko došao da osvoji gradske zidine. Andraci je otrčao  ogrnut plaštom  put zidina. Za njim su trčale sluge. Na zidinama nikog nije bilo. Čak ni na vratima od Rijeke. Topot se gubio u zori. Otrčao je do kapele u crkvu Svete Marije od Rijeke. Vrata su bila otvorena. Unutra nije bilo nikog. Ni Teodore. Iz grla mu se ote vrisak toliko jak da je probudio pučane Kotorske i plemstvo. Toliko jak da je izazvao potres. I sa lovćenskih litica se stijenje okotrljalo u more. Tek tad je shvatio ko je bio  orao koji je mjesecima stajao iznad Sjevernih vrata i koji je pomno posmatrao kapelu.

- Teodoraaaa!!! - vrištala je  plemenita Marija, dok su joj suze kapale niz lice. Gušila se. Nije mogla vjerovati da je Teodora oteta. Njena djeca Marija i Petar su je držali i tješili.

Te noći počela je sipit kiša polako, sitno. Padala je danima iz mjeseca u mjesec. Od silne vlage redom su se razboljevali. Vlaga se crtala po krovovima palata, kuća, malim butigama, zidovima, podovima. I onako u nedostatku sunca grad je izgledao sablasno, rijeka nabujala, izvor...

Kad god bi sklopila oči Marija vidjela bi Teodoru u kapeli, u dugim veštama do poda. Razgovarala je sa Bogomajkom. Sa plave pozadine Bogomajka je gledala tužno, šireći ruke prema njoj.  I molila se. A molitva joj se primala. Za koga god je trebalo molila se.

- Teodora – govorilsa joj je majka , sa brojanicom u ruci od malih nogu, ne zaboravi ti si potomak loze Andreaci. Čuvaj tijelo tvoje jer ono je hram Božji. Čuvaj i  ne udavaj se. Ti znaš da je tijelo žensko jako oružje, pogotovo kad je čisto... nedirnuto. Kad ga niko ne skrnavi... čak ni muški pogled. Dok god je čisto čuva i dom i grad, ne dozvoli da te mrak zavede... da ti želja nadjača molitvu. Ne dozvoli da te iko oskrnavi jer si sad najača imaš ljepotu i čistotu. Moć molitve si osjetila nebrojeno puta. Dva najjača oružja su u tvojim rukama.... čistota i molitva. Imaš dušu anđela ne dozvoli da ti je zatruju, da te podijele.

Teodora je gledala nježno kao srna, krupnim očima sa osmjehom na usnama, ne vjerujući da joj iko može naškodit, vise ličeći na anđela nego na djevojku.

*

A sa kamena iznad vrata posmatrao ih je orao. Priču o njenoj ljepoti, nježnosti donijeli  su  trgovački karavani sa sobom koji su donosili raznu robu. I ovu ovu so za kupanje  gledala je Teodora sa majkom, nudio je trgovac upakovanu priču Sudiji, čije su uši žedno upijale priču o ljepotici, lakonogoj srni i podgrijavale maštu a koja je najviše vremena proivodila u kapeli. Htio je dodirnut sve što je ona takla.  Želio je... zato je poslao svog orla, u koga je imao vise povjerenja od svih dvorana, koga je lično izdresirao da je prati. Orao ga nikad nije iznevjerio.

Dukljanski Sudija je smišljao plan kako da se dočepa Teodore, omamljen glasovima o nježnoj ljepotici. Trebao mu je jedan takav cvijet da oplemeni njegovu dukljaansku krv i dvor. Da donese otmenost, prefinjenost, pažnju, kulturu, vedrinu. Trebala mu je drugačija žena od onih koje su ga okruživale. A orao mu je javljao da je upravo ona ono što želi.

Jedne sparne ljetnje večeri, uzjahao je konja i sa svojom pratnjom zaputio se sjevernim vratima kotorskim - vratima od Škurde.  Teodora je nakon usrdne molitve osluškivala priču Škurde. Danima je vuklo da sluša govor rijeke, onaj osjećaj koji joj je govorio da uživa sad jer više neće i dešavanja na  tom ulazu u grad. Iza debelih, kamenih zidova čula je  rijetko topot kopita, njištanje pokojeg konja koji bi prošao s te strane, više možda zbog špijunaže nego iz neke potrebe jer svako ko je trebao ulazio je na glavni ulaz a ne na sporedni. Rijetko je ko izlazio sa te strane. Nešto je vuklo danima da se prošeta kalom oko kapele i oko crkve Svete Marije od Rijeke. Nije primjećivala orla koji je budno pratio svaki njen korak.

Noćima joj je njegova želja ulazila na vrata njenih snova. Krupan muškarac, preplanuo od sunca vršljao joj je snovima. Od njegove pojave, iako su snovi u pitanju, mješala su se u njoj osjećanja.... prolazili su je žmarci...lomili njene bedeme... Njegova želja je bila jednako moćna kao i njena radoznalost..

 Želja se polako oslobađala i radoznalost i potiskivala razum i upozorenje. Banuo je u kasnim noćnim satima, pred zoru, u njenu kapelu, dok se molila.  Rukom joj je prekrio usta da ne vrišti, prebacio je preko ramena. Iznio je iz kapele, kalom preko kamenog mosta, do konja i pratnje preko kapije. Podigao je na konja, dok je ona zbunjena i poslušna kao malo dijete, ćutala, ne shvatajući šta se dešava. Od njegovog dodira, hvatala je nesvjestica i krv ključala... Bila je u nekoj izmaglici koja je dešavanju davala sliku sna. Nije imala snage vrištat. Nešto joj je govorilo da tako mora bit.  Odjezdili su u trenutku kad su se noć i zora razdvajali.. kad su prvi zraci sunca milovali Lovćen...

Teodoraaa... ječao je svaki kamen putem kojim su prošli Dukljani…

Teodoraaaa!!! - gubio se vrisak u daljini dok je dan osvajao.

*

U januaru po velikoj kiši bacio je sidro u kotorskoj luci mletački jedrenjak. Nosio je dragocijen  tovar. U njemu su bile mošti Sv. Tripuna. Prvi put nakon Teodorine otmice kiša je stala.  Mornari sa jedrenjaka tri put su razvijali jedra i tri put se dizalo veliki jugo. Brod nje uspijevao isplovit. Po blagoslovu episkopa Jovana Andraci je otišao na razgovor sa mletačkim trgovcima.

Episkop Jovan je predvodio litiju sa moštima Sv. Tripuna koja je sa pristaništa krenula ka crkvi Sv. Marije od Rijeke i vas narod kotorski, i staro i mlado odilo je za litijom, na poklonjenje moštima. Prvi put nakon toliko mjeseci granulo je sunce  onda  je bura s brda krenula  da očisti i odnese svu vlagu kotorsku i  debolecu....

Andraci je našao majstore koji su sagradili dom Sv, Tripunu.

Nataša Lečić

____________

Foto: Free NET