Sjećaš li se onog dana - Zdravko Lukanović

Sjećaš li se onog dana

Sjećaš se onog dana,

kad su nam se pogledi prvi puta nemirima sreli,

 i onih sutona bezgrešnog tišinastog neba,

što su mirisali na grijeh?

Sjećaš se onih pogleda u daljinu prolaznosti,

kad je voz odlazio noseći naše tuge,

a pruga cviljela stihovima neminovnog odlaska

svih onih koje se vole...?

Danas mi kroz glavu prolaze tračnice sjete

i stih mi prozbori milinom povratka,

svih onih što u pjesmi tuge pronađoše spas,

 svih onih... što volješe umjesto nas...

Volio sam te na svoj način... onako skriveno...

ponekad stidno i nevino, na daljinu,

 kao što se vole braća i sestre

koji se nikada nisu sreli, a znali su da postoje...

Blatnjavim bogazima sjećanja, mirisali smo jutra,

 onako bezgrešni i ucvijeljeni nedostajanjem,

pateći čekanjem nesrećnika, u snu srećnika,

što nikada neće jedno drugom pasti u zagrljaj...

E, tako te i sada volim, tebe koju nikada neću imati,

tebe koja si drugom suđena i za drugog si rođena,

tebe još čekam, tebe koja sijaš tuđim nebom,

dok moje oblak tamni prostirkom sivom prekriva.

Sjećaš se onog dana,

kad su nam se duše prvi puta u željama srele i tu,

na peronu izgorjele kao žedan cvijet kanadske topole

što je za cijeli svijet mirisala grijehom i oproštajem...?

Sjećaš li se dušo nas,

nas koji smo imali ljubavi za sve one koji su se voljeli...

Nas, koji smo imali ljubavi i zagrljaja i za nas ovakve,

i za nas...što ništa nismo imali... a imali smo sve?

Zdravko Lukanović