30.03.2024.
Proza

Slobodan Blažov Đurović - o romanu "Nemoj nikada ubiti puža", Emine Pepeljak Agović

 

 

              Uzbudljiva povest jedne porodice, ispisana rukom koja je na graničniku snovida i zbilje, konkretnog i apstraktnog diskursa, te se može čitati i kao porodični roman,  i kao unutrašnji monolog, toka svesti, ko u pripovedanju DŽojsa, Virdžinije Vulf i Foknera.

Slike ratnih strahota, u koji je uvučen lirski subjekt, kao da započinju končanjem svojim, a kao da končavaju kad mislimo da započinju. Borhesov lavirint iskrsava ravno iz ničega. I kad mislimo da smo se iskobeljali iz zamršenog klupka slika koje se nižu kao u kaledioskopu, bujica novih nosi nas dalje, i igra života, na oštrici noža ne prestaje. S početka romana autorka kaže da u trenutku kada je poverovao da su roditelji živi, oni netragom su nestali. Docnije se pominje fotografija oca sa devetog rođendana, gde su njeni roditelji živi i zdravi. Da li su te natruhe izbledelih slika koje je vreme iskrzalo po ivicama naša jedina stvarnost, ili su snovi o toj slici dvostrukost, koje nismo svesni, priličnije odlasku no dolasku? Pripovedač je uspeo da pronađe svoga psa. Ovo je lepa aluzija, u konkavnom ogledalu, izokrenuta, na Homerovu Odiseju kada se Odisej vraća u postojbinu i niko ga ne prepoznaje, čak ni Penelopa rođena žena, ali ga pas prepoznaje – Arg veselo maše repom! U romanu su oči pseta krvave od plača i čekanja – a onda majčin vrisak!

 »LJudi su nalik zvijerima!« kaže lirski subjekt. Setimo se znamenitog stiha nobelovca Brodskog:

 

U kavez hrupih, mesto divlje zveri

rok odslužih, urezah ime na baraku,

i življah na moru, rulet me izneveri,

ručah, đavo bi znao s kim sve, u fraku

»Zahvalnost«

 

U njenoj pripovjesti nedužnih nema. Svi su krivi podjednako za sve. Po onoj Geteovoj osmislici iz Fausta: »Čija je krv na tvom pragu?« Zato kaže:

»Od dugog gledanja u mrak postaješ slijep. Duša je poput cvijeta, skupi latice kada tmina nastane.«

Nije svako povlačenje u mrak loše samo po sebi. Filozof Božidar Knežević prorokuje:

»Mnogo više ljudi živi u mraku nego na svetlosti dana.  Ali je vrlo malo onih koji se namerno povlače u mrak da bi iz njega bolje videli šta oni osvetljeni rade«.

Sve ličnosti romana su N. N. (lat. Nomen nescio) – bezimena. Lirski junak pominje neznanca kojeg pita da li se kaje zarad prestupa i ne mogav otrpeti ustrajno ćutanje tog čoveka, počinje da ga tuče, dogod nesretnik ne poče pljuvati krv. Realistično, bez ikakvih stilskih figura koje bi ublažile mučninu (emfaze, litote i sl.), poput Dragoslava Mihajlovića autor opisuje do kojih granica može ići čovek u nečoveštvu.

»I šta sada. Da postanem kao ti?« – dodaje, ne bez natruha ironije, jer se taj neko već izjednačio sa zločincem. A šta posle toga? Može li smrtnik ostati isti? Da li je dovoljno pokajanje ili su mu se vrata onostranog blaženstva zauvek zatvorila. Pisac ne ostavlja mnogo nade – kaže:

»Komadiće razbijenog ogledala možeš skupiti ali ne i sastaviti«.

Sve se zapravo svodi na odmazdu. Čovek u zelenom koji je maltretirao lirskog junaka potom će doživeti sličan udes. Kao u slučaju akcije i reakcije, mržnja i ljubav se prepliću, kao i milost i nemilost. Taj neznani prijatelj na koncu je ubijen.

Nobelovka Margaret Diras kaže:

»U začetku svega toga postojao je od tada taj neko i to dete, moje dete, moj mali brat, i neko drugi, englesko dete. Jednaki. I smrt takođe krštava.«

Lirski junak kaže takođe:

»Ko tvrdi da smo mi uopšte živi?...neki su umrli na dan svoga rođenja, a neki su se rodili na dan svoje smrti, al još uvek lutaju. I dok hodaju asfaltom kosti im se suše«.

Besumnje, reči dostojne nobelovca Andrića.

                Potom se autor priseća zgode kad otac ubija pridošlicu na pragu i košmar se nastavlja. Sav život predstavljen je klackalicom između zbilje, koja se saplela o snovid, i snovida koji bi hteo postati zbiljom, a ne može prikrpiti paučinaste uzlove, opet da se spoje.

                    Otac, koji mu nije otac, pada na kolena pred lirskim junakom, a sada beskućnikom, tražeći oproštaj, i majka, koja po vlastitim rečima nije mu mati, prisutni su, premda odsutni, u svesti.

                   Darovita romansijerka kao da je u dosluhu sa Gibranom: »Vaša deca nisu vaša deca«. S osećanjem plaćanja očevih greha naravno da je vraški teško se nositi. A sa osećajem stida da nam je neko otac još teže. A lirski junak je raspet, kao na Prokrustovoj postelji, zarad toga. Ni bezumna ispovest očeva pred svetom ne pomaže. Ni obgrljaj majke nije od pomoći. Ne oseća je majkom. Još je Blejk ustvrdio da je lakše oprostiti neprijatelju nego li bližnjem. Samo velike prirode u stanju su da opraštaju, malene su nemoćne. Zato Hristos pominje tvrđu srca i da je se valja spašavati, ko pošasti.

Ni sustret s polugolim, izranavljenim čovekom, ga ne smiruje. On ga upućuje groblju, te reci tražeć da poput njega uđe u vodu. Snohvatice, u budnom stanju, smenjuju fantazmogorični krokiji zbilje koja misli da sanja, a zapravo viša je stvarnost. Tom magijom pripovedanja osupnuti smo do kraja.

Lirski junak beži, a ne zna od koga, poput glavnog junaka Šćepanovićevog romana »Usta puna zemlje«. On je taj ukleti Ahasfer – jevrejin koji nije verovao u Hrista, ismejavši ga. Isus mu je poručio da će ga zadesiti kletva, po kojoj, umrijeti nikada neće,  te će tumarati bezglavo svetom sve do Drugog Dolaska. Lirski junak čak i priznaje da nema snage sebi da presudi.

                    U rezignaciji teškoj stoga kaže: »Dragi prijatelju došli su nam još teži dani«. Čuvena austrijska pesnikinja Ingebor Bahman kaže slično: »Dolaze teži dani/do opoziva produženo vreme/postaje vidljivo n a horizontu/«. Poslednja uteha su mu sećanja na majčine tople ruke i konstatacija:

»Ta zvijezda, to je moja majka«. Hrvatski pesnik Šaimić znao je reći: «Na svome koncu/mjesto u prah/prijeđi sav u zvijezde/«.

I darovita Emina svojom imaginacijom uspeva da se približi velikanima duha iz prošlosti. Maleni žuti pas mu posta prijatelj. Ostala im je poslednja nadežda opstanka – prošnja na ulici. I uteha, u vreme kada su se ljudi posve otuđili. Po starozavetnom načelu »Oko za oko zub za zub« osvetio se ljudima u zelenom i našao se pred sudom pravde. I ispalo je gotovo apsurdno – s tim sudom smrtnik ophrvati nekako se može, ali ne i sudom vlastite savesti. On je pretežniji.

                     Pred konac romana lirski junak je doživeo vantelesno iskustvo, spazivši anđela, i čuo glas majke iznova: ali žudnja za životom vrgla ga je na zemlju. I Golubica nebeske utehe ga je ostavila. Stoga konstatuje:

»Iako su prošli meseci od rata, ljudi nijesu prestali biti ratnici. Tu krunu su stavili sebi na glavu i za nju se bore kao orao za ponos. Ne znaju oni, prijatelju moj, da  je mržnja poput kofe mleka na užarenoj ploči. Sve dok to mleko iz kofe ne prekipi, neće prestati vrijeti«.

                I – besomučno ubeđuje sebe da nije ubica. Uzaman – na koncu rezignirano konstatuje: »Prijatelju moj, svi smo mi ubice!«. Ovaj roman zapravo unutrašnji je monolog iznimno darovite romansijerke Emine, s tananom psihološkom teksturom, zrelog pisca.

"No bird soars too high if he soars with his own wings." (Nijedna ptica ne leti odveć visoko leti li na vlastitim krilima), govorio je Blejk. Naša romansijerka, s očito širokom naobrazbom, ne treba da brine – o tome svedoče brojna opšta mesta, koja njen tanan solilokvij povezije sa bezbrojnim iskustvima prethodnika.

               I na novo iščitavanje romana vreme kao da se skraćuje a prostor širi – ka bezgraničju. Biće da je reč o remek-delu.

                                 

                                    književnik –

Slobodan Blažov Đurović