Stari hrast
Noćas mi Mesec šapuće tajnu
O starom hrastu što tiho pati
I veže tugu kao kolajnu
Nema slavuja u lug da svrati
Tek mahovina meka ga grli
Zelen mu bojom godine krije
A zna i ona u smrt on hrli
Došli su časi da večno spije
Granje mu lomno razneli ljudi
Go je bez lišća gubio snagu
Udar će vetra da mu presudi
Okonča dugu životnu sagu
Kad krene cveće po zemlji brati
Želi poj ptica da ga isprati
Biljana Kitić Čakar