Sveta voda - Sanel Delić

Sveta voda

Kapi kiše padaju po licu; osjeđaj koji obuzima me u ovom postojanju trenutaka zbijenih u jednom mjestu. Gdje vrijeme prestaje, gdje vrijeme nestaje. Ništa ne postoji, ništa drugo ne osjećam. Kapi padaju; sapiru događaje prošlosti, sve ostalo ostaje nepoznanica nadolazećeg vremena. Pad poslednje kapljice opisan van-vremenskim impulsom koji nadolazi sa nebeskog svoda iz daljine. Vaseljena nadvijena nadamnom; u tišini čuješ melodiju prirode koja komunicira sa tobom. Sva tuga odjednom prestaje, sve ostalo što nadolazi nije ni važno, jer ionako ne postoji. Prošlost, već viđena, (ne)ponovljena. Budućnost, anksiozni osjećaj, nesigurnost daljneg toka. Vanjski događaji koji se upijaju našim čulima, dok ih razum prerađuje. Obrada podataka i/ili informacija. Bježanje od sebe, pronalazak drugog Ja. Rješenje koje nije trajno, no vrijedi li bilo šta što je privremeno? Neugoda od bježanja svog bića.  Suočavanje sa samim sobom, svojim strahovima. Drugi ja koji je ja gleda me; mi smo jedno, mi smo jedan. Vidim kao da je ogledalo. Prstima dodirujem, pogledom bacam na odraz svoj. Vidim sebe; svoje unutrašnje sukobe. Pogled na stvari koje su prošle, poslednja kap koja pada na moje lice nije kao prva. Nije ni kao jedna do sada. Stvari gledam drugačije, percepcija umijeće rezanja i sažimanja doživljaja. Oko koje svjedoči tome, vidjelo je dosadašnje kapi koje su padale po meni. Svka priča svoju priču, ali poslednja je kap doživljenja sinteza i impresija toka koji se obavlja cikilično. Uz par entropija koje se dešavaju, ciklus je isti. Da li je kiša uspjela saprati sve dosadašnje događaje, svu dosadašnju krv koja se prolila na zemlji? Svjedok bitka, vidio je i vidjeti će idalje. Vjerovatno, nisam siguran da li uopće želi više gledati – ponavljanje jednog te istog, uz par entropija. Ali one su i vrijedne gledanja, u moru istog ističe se ono što nije takvo. Isticanje nije prihvatano najbolje. Nema privilegije u tome kada si neshvaćen. Na kraju da li ću pokleknuti i postati istim? Bilo je prilika, ali moje istinsko biće nije mi dozvoljavalo da pokleknem. Uvijek imam sebe, i ne mogu (i neću) da se prepustim konformizmu. Ovcama koje slijede. Bitka se vodi i dalje, ali nastavljam ne osvrčući se na iza ono što je bilo. Sada znam za svoju egzistenciju nekomformiste, biću koje se protivi kalupljenju. Sve kapi sa neba ne padaju isto, iako se čini da su sve iste. Prva kap, doživljaj, impresija vanjskog. Mješanje eksterijernog sa interijernim. Uživanje, razigranost. Druga kap , sličan doživljaj, znam na osnovu prve kapi kako da se ophodim, uz nepoznanicu koja mi je još uvijek tu. Ni treća, ni četvrta kap nisu otklonile nepoznato. Nako dužeg vremena prestao sam da brojim; sve se činilo istim. Uz par jačih udaraca koji su odzvonili od čelo, prestao sam da gledam tok istim okom. Sve dobija nove dimenzije, vidim na sebi. Ne gledam na događaje kao što su nekada bili, ni kao što će nekada biti. Osjećati se strancem, biti stranac, ima svoje čari. Među ljudima koji prolaze pored mene, njihovi životi, glasovi, priče, ideje. Nisu mi važne, niti razmišljam na načim njihove priče. Postajem stranac među njima. Osluškujem tonove koje proizvode. Kiša koja pada. Bitak u kome se biće giba. Posmatram pomijeranje, ali nije mi ni važno zašto (?). niti da li ga uopće ima. Uzrok, posljedice, motivi, nisu mi u interesu pri posmatranju. Prepustio sam se trenutku. Jedino ga tako ne mogu propustiti. Divlji i nedodirljiv, on prolazi i obitava. Nikad bliže, a niti ni dalje.  Kap na licu koja ne pripada kiši, unutrašnja ekspresija koja se oslikala vani. Neka teče, neka sapere sve sa mene. Kao što vrijeme uzima sve, tako i kiša neka uzme sve sa mene. Prepušten trenutku, ne razmišljam o budućnosti, niti o prošlosti. Niti isčekujem nadolazeće, niti ga odbijam. Tok neka ide. Destinacija ionako ne može biti uhvaćena logikom koja želi prožimati sve. Možda je tako i najbolje, ne mora se sve izreći. Ono što se izriče neka ostane, ali svrha bi trebala nas upućivati na ono što ćemo doživjeti. Ono što ne može se opisati strukturom. Osjećaj – nepoznanica kod svakoga, kojim intezitetom se osjeća ono što doživljavamo, ali svima nam je poznat – ono što nas povezuje kao rasu. Iz čega proizlazi razumijevanje, povezanost. Ne samo sa drugim ja, nego sa ostalim bićima (bila ona živa ili ne).  Hrabrost da se istupi na vidjelo, pokisnuti, ili možda ne? Osjetiti kapi kiše na sebi; bez ikakvog očekivanja ili isčekivanja. Bez unaprijed određenog stanja koje nije doživljeno. Oskudjevanje od doživljaja. Uskraćivanje sebe. Improvizacija, prekid strukture, igranje sa bitkom. Ali imati na umu da su to naši, i samo naši doživljaju. Drugi ne trebaju biti isforsirani da osjete kao mi osjećamo. Upućeni na metod, da. Forsiranje čini štete više nego koristi. Put ne treba biti dogmatizovan, jer se trenutak može doživjeti na više načina, ali samo subjektivno. Biti prepušten; ali ne kome ili prema kome, nego prepušten trenutku i sebi. Tada osluhujemo muziku univerzuma koji nam svira simfoniju bitka kroz vrijeme u kojem se nalazimo. Da li je to jedna ili više kompozicija, nećemo saznati (a možda i hoćemo); niti je važno hoće li biti spoznato. Ti trenuci su prošli, ne postoje više,  osluškuvitati ono što je u trenutku. Saznati ono što je bilo iz puke ljudske znatiželje. Potraga za sobom i univerzumom. I jedno i drugo su blizu i daleko istodobno. No to nije važno koliko je šta daleko – fizički govoreći osnosi se na univerzum. Biti skriven, ali biti skriven na vidnom mjestu. Kao kiša što sapire, tako se bitak otkriva ako samo načulimo uši da čujemo kako on zvuči. Zvuk onoga koji čuje, i onog što čuje. Jedinstvo koje prožima samog sebe. Čuti ono što se traba čuti, i onaj koji čuje što je svjestan sebe. Samosvjestan spoznaje jedinstvo. Ono se postiže istraživanjem. Neki su po prirodi znatiželjni, a neki ne. Neki su se izgubili u komformizmu, i prestali biti znatiželjni, dok drugi su postali biti takvi. Oni koji su ostali znatiželjni, nebitno da li su ikad prestali biti pa ponovo postali, ili ako su oduvijek ostali takvi, trebaju inspirisati druge da i sami postanu takvi. Ali zašto? Ima li to ikakvu svrhu? Svrha bi bila u razotkrivenju, razlog je dužnost. Inspirisati druge ne znači sprovoditi svoju ideologiju, nego svojim životom, djelima, govorom, razmišljanjem, radom, uticati na okolinu oko sebe. To se dešava samo po sebi, prirodno. Sprovođenjem se samo forsira. Osjećaj dužnosti da se razotkrije skriveno drugima. Biti Prometej. Spoznaja se ne mora dijeliti, niti je primorano išta spoznati. To je samo nešto što nas nagoni. Nema ništa loše ni držati ju za sebe, jer ionako ne mogu svi biti Prometej. Ako ne dođe u jednoj, doći je u drugoj generaciji. Melodija bitka biti će čuta od strane novog Prometeja. Cijena koju će platiti za donošenje vatre drugima će biti visoka; nemogućnost shvatanja onoga što dolazi od strane onih koji trebaju da čuju. Odbacivanjem bilo kakvog buđenja. Drijemež za one koji odabiru svjesnu izolaciju bilo kakvog oblika katarze. Strah od ugrađenog sistema u čovjeku; držanje ideala koji nisu ni zasnovani na ispravnosti i istinitosti. Urušavanje ličnosti. Strah od smrti lažnog ja. Postali smo hodajuće strukture na ovom mjestu. Ljušture bez sadržine; spremne za urušavanje u bilo kojem trenutku od strane bilo kakvog vanjskog događaja koji jeste u mogućnosti da razbije školjku. Kap koja udara po ljusci. Razbija štit, uronjava se u sebe. Dekadencija, kao metod novog početka. Prisječanje na prvu kap. Mjesto na kojem sam bio, sada mi je strano. Stranac na stranom mjestu. Promjene zahvataju oboje, ne birajući nikoga posebno. Izuzeci su nepoznati. Potrebno je dosta kapi kiše da padne kako bi se formirala umjetnost življenja. Greške koje smo napravili, trenutci koje smo mogli iskoristiti, klešu nas da budemo u formi kakvu smo odabrali za sebe. Tehnika klesanja, oruđe za inkarnaciju ideje. Žaljenje zbog propuštenog, put beskorisnog jeste gubitak vremena na obikovanje forme. Priroda ljudska posmatrana kao grešna jeste pogreška. Osuđen na grijeh, kojeg ne možeš ispraviti, učenje o samomržnji. Iskorištavanje (po)greške za učenje u usavršavanju – progres. Učenje o prihvatanju sebe, ishodi ka toleranciji drugog ja. Kolektivni grijeh, masa prihvata stoički, ali ne mijenja povodom toga ništa. Smanjena odgovornost za postupanjem izmjene. Poboljšanje ne dolazi samo od sebe, ukolliko ne činimo ništa. Vraćanje u prvobitni poredak ne stvara progres. Ponovo proživljeno nije naivno kao prvo. Prva kap stvara sjećanje i senzaciju. Sve ostalo je imitacija. Plesanje po kiši čini razvitak koraka. Dogmatizovano hodanje pravi  utabane tragove pune blata. Otisci na tlu ostavljaju tragove za dalje koračanje, pritom ne pružajući otpora onome koji korača. Traganje za početkom, radoznalost istraživanja prošlih događaja. Budućnost, maštanje o nedoživljenom. Strah od smrti, strah od propuštanja. Uživati u trenutku, nevezanost za ono vanjsko. Održavanje svijeta oko sebe, kao i sebe. Unutrašnje-vanjsko, istraživanje sobstva, komunikacija sa ne-ja. Vanjska unutrašnjost, činjenje okoline dijelom sebe. Vanjsko – vremensko, tok nepredvidivi koji teče. Mjerenje vremena po sebi, životni vijek; računjanje vremena po olimpijadi, caru, nebeskim tijelima. Zasnivanje mjerne jedinice vremena po vanjskom, ostavljenje doživljaja za (samo) svoju unutrašnjost. Pronalazak mira unutar samog sebe sa vanjskim i unutrašnjim.  Povijest i jastvo, u sinhronizovanom kretanju koje stvaraju historiju.

Sanel Delić

 _______

ILustracija: Free NET