Uspomene

Uspomene

U sam kraj noći, još svanulo nije

pogrbljena sjenka, laganog koraka,

Spušta se ka moru, kao i noć prije,

grabi prema mjestu gdje je čeka barka.

Skrivena u tami, tu na kraju mola,

k’o šalom od svile, maglom ovijena,

Okupana rosom, izranja iz mora,

čeka stara barka da joj dodje sjena.

Godinama tako, na izmaku noći

i pod svjetlom prvog, tek izašlog zraka,

prkoseći starosti, magli i hladnoći

sa ribarom starim sastaje se barka.

Noseći na licu neku sjetu blagu

pažljivo joj pridje, po boku je gladi

kao nekad što je, svoju bivšu dragu

dok bijahu srećni i bijahu mladi.

Ljubavi se prave samo jednom zgode,

kao svjedok sreće barka im je bila,

pratilac im vjerni dok kroz život brode

a sve tajne njihove u sebi je skrila.

Odavno je minula ta nesrećna jesen

kad sa prvom burom otišla je Ona,

a on namah osta, zbunjen i zanesen

dok su se nad odrom čula tiha zvona

Ta čudesna veza, ribara i barke

prkosiće zaboravu, moru što se pjeni

rodila se davno iz ljubavi žarke

da ostane spomen ka voljenoj ženi.

Miloje-Mikica Tomić