Vakuum vremena
Vidjeh te u Bezvremenu.
Nadah se i čekah te.
A ti se sakrio u nekoj čeki
bez prostora i bez prilaza;
i čekaš ... , da te nađem.
Čula sam kako me dozivaš
isprekidanom žicom snova.
Nadovezivala sam glas snova ....,
i snova ... .
I s’ nova! I s’ nova!
I s’ nova!
Nađosmo se u Neprostoru
laki i sjetni kao prstohvati.
Neosjetljivi na dodir
ni na treptaj glasa.
Ostadosmo ...
dva imena i ... ,
nešto snova iz bezvremena
izgubljeni u magli nedočeka.
Nedočeku moj!
Stanica Perošević