24.01.2020.
Poezija

Walter – Goran Matić

 

Walter

Ja sam na tri od pet na skali konačnosti
Otuda ostrva u mom glasu
Usamljena su i obrasla petunijama
Često dobijaš poruke i slova se raspu po podu
Liče na klikere i hodaš oprezno
Mi se mimoilazimo po tom staklu
Bogovi imaju rupe u sećanju ili na sandalama
Vreme mi liči na plod čička
Puno je bodlji i lepi se na sve
Moje su misli izvan tog vremena kome pripadam

Vruća kafa je na stolu
Sarajevo putuje na istok
Promiču pejsaži ispred prozora motela
Svet je ratna zona polusrušenih ideala
iznosim hrpe djubreta u stihove
I nemam šta staviti na ta mesta
Asvalt ima gorčinu cijanida
Gutam otrovne kilometre kao pilule za spavanje
Ljudi ispadaju iz mog sna kašljući
Mislio sam da je lako
Prevideo sam činjenicu da ništa ne kontrolišem
Nemam alat za preciznu mehaniku života

Ona ima tudje ime često se zalomi u zubima
Ona nosi svetlost i tamu
Prebrzo se smenjuju
Živi na vrhu jezika na pola puta
Prošeta u reči ili unutrašnje organe
Dan se uvije i zacvili kao jarbol
I ja više ne znam šta je putopis
A šta je predskazanje

Ovo je idealno mesto za rastanak
Zima, zid stanice, retke pahulje
Ne neko tamo toplo veče i tuga i suze
Dve fatamorgane, dva helijumska balona
I malo vetra
Epitaf koji reži u olovci, nestrpljivo mastilo
46 pahulja i list zelenog čaja
Otapaju se tamo negde i ulaze u krvotok zemlje

Nisam ja onaj sa početke pesme
Ostario sam udišući sebe
Nirvana je paučina u hotelskoj sobi
Dok pada prvi sneg ništa više ne branim
Vino ima ukus usana
Prazne se riblji mehuri sna
Dok tonem u gladnu čečljust grada
Zima je u Walterovim kostima

Goran Matić