Zvona - Branka Vojinović Jegdić

Zvona

          Jevremu Hajdukoviću

Dođe u svanuće na obalu,

osluškuje pjesmu razigranih vala,

pjenušavi šapat iz dubina

i odlazi pun snage.

Prođe pored stijene

sa koje savijen bor samotnjak

godinama odolijeva

crnim, kosmatim talasima

što ga prizivaju sebi.

Svrati u stari maslinjak

pun vječnosti,

zna da zimi oholi vjetrovi

šibaju sa svake strane

a oni čuvaju stražu

i opstaju.

Obiđe na golom kršu

prkosni nar i smokvu

bez kapi vode danima

a puni plodova.

Prije sutona vrati se na obalu

gleda ljuljuškanje malog čamca

dok ribar izvlači mrežu

a mjesec traži bisere u školjkama.

U trenutku naleti bura

pomahnitali talasi puni snage

nose sve pred sobom,

čupaju mlade palme,

lome od stijene barke

sve do jutra

a onda se povlače stenjući

ostavljajući pustoš.

Bura na moru!

Bura u životu!

Sad zvona zvone...

Branka Vojinović Jegdić