Čekanje - Stanka Ćalasan

Čekanje 

Miloš je zagazio u sedmu deceniju života, a još je u snazi. Drži do sebe: zdravo se hrani, ide u šetnju, na plivanje, u teretanu. Prosijeda kosa mu pristaje. Lice uvijek izbrijano, glatko. Primjetne bore oko očiju i na vratu čine ga muževnim.

Po prirodi je bio lirska duša. Još dok je studirao objavljivao je pjesme u književnim časopisima, recitovao ih po književnim klubovima, ali… nije pjesnik – boem, nije volio kafane. Kada je završio fakultet zaposlio se u „Politici“ kojoj je pripadao i Nin. Posao mu je pružao mogućnost da putuje, da ima susrete sa ljudima iz kulture. LJubitelj je umjetnosti. Često je odlazio u pozorište, volio mjuzikle, išao na izložbe.

Na izložbi prijatelja slikara, iako nije bio zaljubljive prirode, Nina ga je pri prvom susretu osvojila. NJene modro-plave oči, duga crna kosa, njen osmjeh, figura, neposrednost. Sve. Bila je balerina u Narodnom pozorištu, igrala u mjuziklima. Od tog susreta pa nadalje, bio je njena podrška i saputnik, a ona njegova. Kasnije se Milošu činilo da je kod njih sve išlo vrtoglavo brzo: vjenčanje, rađanje djece, njihovo školovanje, odlazak.

Da je makar mogao da zaustavi kazaljke sata, a kasnije iz kalendara  izbriše datum kada je dobila prvi infarkt. Zbog nje, zbog njih su se iz Beograda preselili u Igalo.

Nije od onih koji žale za prohujalom mladošću, ali se povremeno zagleda prema otvorenom moru sa terase svoga stana i sjećanjem neke trenutke razdani.

Deset godina je prošlo, ali  joj u osami još piše pjesme.

Nešto se ipak može  produžiti.

Često sam šeta pored obale. Dok ga svjež vazduh zapljuskuje uživa u čarobnoj igri jutarnje svjetlosti, sluša pljuskanje vode i… čeka.

Odjutri. On oko sebe prosipa sjemenke i priziva svoje družbenice, koje već navikle na ovaj ritual, u jatu slijeću s obližnjih stabala.

Potom se, s pogledom na pučinu, toliko zanese da ne zna kada je uplovio u svijet svojih iluzija.

Sunce žari. Iz mora izranja ona. Crna kao ugarak kosa rasula joj se po golim ramenima, razuzdan vjetar joj pokoji pramen prebaci  preko lica, a modro-plave oči zasjene vodu. Polako kroz plićak ide prema njemu. Ispod duge bijele haljine koja joj se ovila oko vitkog tijela vire njegovana stopala. Sve se nazire, a ništa se ne vidi. Čuje se pjesma. Ne! Čuje se pun prodoran glas koji prati muzika morskih dubina. Opijen ljepotom zaboravlja na vrijeme, ne zna koliko je predstava trajala, gdje se crnokosa ljepotica umilnoga glasa izgubila.

-Je li to  bila Ninina žalna pjesma?

Veseli cvrkut ptica ga vrati u sada i izmami uzdah: Eh, zar je jedna pesma žalna?

Drugi put je „oživi“ drugačije. U raskošnoj ljepoti svoga stasa i glasa pojavi se u plavetnilu okružena zvijezdama. On uživa i čeka. Čeka da se uljuljkaju u mjesečevoj lađi.

Minu budni snovi, i snovi. U novoj prilici će ih nastaviti, i nadograditi. Ne prekorijeva sebe zbog toga.

Naprotiv, ozarenog lica pomisli:

-Lijepo je voljenu čekati, makar i u iluziji.

Stanka Ćalasan