"Gorski Vijenac" - Petar Petrovic Njegos

"Gorski Vijenac"

                    (odlomak)

Al´ je djavo, ali su madjije,

ali nešto teže od oboje?

Kad je vidju da se smije mlada,

svijet mi se oko glave vrti.

Pa sve mogah s jadom pregoreti,

no me djavo jednu večer nagna,

u kolibu noćih Milonjića.

Kad pred zoru, i noć je mjesečna,

vatra gori nasred sjenokosa,

a ona ti od nekuda dodje;

ukraj vatre sjede da se grije.

Čuje da svak spava u kolibe.

Tada ona vjenac rasplete,

pade kosa do niže pojasa;

poče kosu niz prsa češljati,

a tankijem glasom naricati,

kako slavlja sa dubove grane.

Tuži mlada djevera Andriju,

mila sina Milonjića Bana,

koji mu je lanih poginuo

od Turakah u Dugu krvavu.

Pa se snahi ne dao ostrići:

žalije mu snahin v´jenac bilo

nego glavu svog sina Andrije.

Tuži mlada, za srce ujeda,

oči gore živje od plamena,

čelo joj je ljepše od mjeseca,-

i ja plačem ka malo dijete.

Blago Andrij´ dje je poginuo-

divne ga li oči oplakaše,

divna li ga usta ožališe...