Kroz noć straha - Aćim Todorović

Kroz noć straha

Napolju tama-umrla svjetlost. Sa hrasta, starog, zlosluti sova.

Leleče vjetar-oluju goni, bjesnilom lomi dubinu snova.

Mrknu obrisi dalekih gora, nemušto ćute hrbati modri.

Iz pakla tame vučica vije, još okot vlažan urlikom bodri.

Uz r´jeku magla pritišće polje, pramenjem studi jeza se grana,

u daljini-nad svodom, pogrbljen mjesec crveni k´o ljuta rana.

I ova noć na pakao liči, na koloplet vrzi adskog pruća,

na krik, na vapaj grešnika, starog, na zadnji ropot prije smaknuća.

Pod zemljom zmije sklupčane čame, guštjeri, crvi i sve što gmiže.

Utvare jezde, sotone kriče, a svakog časa smrt je sve bliže.

Sjeverac bije, savija grane, raznosi polen u oblak praha.

Odnekud molitva zažubori, spasonosno, tiho, kroz noć straha.

Aćim Todorović