Ne mogu govoriti
Ne mogu govoriti k’o kamen i led
ni poreći oganj
crni me đavoli nadgledaju
vjetrovi iz brezika isušuju oči
škrto su mi rekli o sudbini
o mojoj ćudi i o mome grču
ne mogu govoriti ko kamen
ni suzama ispirati gnjev
darovao sam vode i grobove
spalio kletve na decembarskoj vatri
nisu mi drhtale ruke ni klecale noge
samo je srce htjelo mirno stati
ne žmurim zbog ovog novog bola
svejedno da li me iko gleda
opet poričem postojanje boga
na mene su kivni još od rođenja
zato ćaskam s ponorima mrtvih voda
Ibrahim Honđo
iz knjige “Korijeni u kamenu”