Nerečeno
Sjećam se odsjaja na suncu stakla,
Bezbrojnih stopa kako na posao žure.
Gle sada, magla nam lice dotakla,
Stigle nas, stigle, nenadne ure.
Zar je zastao život, sve manje se čuju stope?
Zašto su tako tužne ulice moga grada?
Dok sumnja mi natapa srce, od straha oči se tope,
Zar nam je ponestalo vjere i nada?
Bije li to iz nas tama, mlazevima mraza i studi?
Zar je moralo loše doći, a dobro pasti?
Drhti li i u vama srce ranjeno mržnjom ljudi?
Da li će žal za pravdom još više rasti?
Da li vas boli k´o mene sad,
Tišina ova u rodnome gradu.
Čuju se riječi – ne mogu, nemam kada,
Odosmo u staru, tužnu baladu.
Sad znam da će smrt gorka da proklija
Al´ slutim u duši proleće sneno
I znam da će doći život k´o lutrija
I ostaće još mnogo toga NEREČENO.
Radojka Bulatović Tomić
___________
Foto: FreeNET
