Čovjek je tren u životu masline

Izložba djela likovnog umjetnika Vladimira Vlada Iličkovića iz Bara, pod nazivom „Getsemanski vrt“, otvorena je u izložbenom prostoru Kuće Rista Ratkovića u Bijelom Polju. Umjetnikova neiscrpna fascinacija je drvo masline, što nije ni čudo, jer je čitav život okružen njima. Ali na platnima nije realistički prikaz masline, već se u kori ovog drevnog drveta može vidjeti čovjek – njegova spoljašnjost, ali i unutrašnjost.

Uvijek uz tu maslinu ima neki detalj, dio ženskog tijela. Povezujem ženu i maslinu jer bi bez njih dvije svijet bio uskraćen. Zapravo, bez žene ne bi mogao da postoji. Ne bismo imali tu trajnost i vječnost – istakao je IličkovićIzložba djela likovnog umjetnika Vladimira Vlada Iličkovića iz Bara, pod nazivom „Getsemanski vrt“, otvorena je u izložbenom prostoru Kuće Rista Ratkovića u Bijelom Polju. Umjetnikova neiscrpna fascinacija je drvo masline, što nije ni čudo, jer je čitav život okružen njima. Ali na platnima nije realistički prikaz masline, već se u kori ovog drevnog drveta može vidjeti čovjek – njegova spoljašnjost, ali i unutrašnjost.

Neobičan podatak vezan za ovu postavku je da je ovo Iličkovićeva jedanaesta samostalna izložba, dok je prva organizovana u decembru 1984. godine u Domu kulture u Baru. To znači prije tačno četrdeset godina. Iličković je za Pobjedu kazao da se rado sjeća prve samostalne izložbe.

- Još nije ni postojala naša lijepa galerija u Baru, bio je Dom kulture. Od 1977. godine sam izlagao na kolektivnim izložbama. Bio sam na Višoj pedagoškoj školi i od profesora Nikole Gvozdenovića puno naučio, ali kada je došlo vrijeme da diplomiram, ja se oženim i zaboravim na diplomu. Takav je život – istakao je Iličković.

Dobro se sjeća prve samostalne izložbe i kaže da je bila jako uspješna.

- Sačuvao sam tu izložbu. Nijesam htio, koliko god sam bio u krizi, podigao četvoro djece, da prodam nijednu sliku sa te izložbe. Sjećam se da mi je izložbu otvorio veliki konceptualni umjetnik Ilija Šoškić koji je kazao da je to ,,hiperrealizam, ali isključivo Vladov“. Ilija me je povezivao sa ruskim piscima koji su imali svoju šumu. Ja sam svoju šumu našao u maslinama - kazao je Iličković.

MOTIV MASLINE

Iličković je tokom 40 godina rada mijenjao svoje stvaralaštvo, ali je ipak ostajao prepoznatljiv, pa makar i po motivu.

- U svakom slučaju, motiv je ta najbitnija stvar. Vezao sam se za nešto božansko - za stablo masline. Rodio sam se kilometar od Stare masline. Starost ovog stabla procjenjuje se na više od 2.000 godina - kazao je Iličković.On smatra da je samim postojanjem masline Bog napravio vajarsko djelo.

- Bog mi je dao snagu i talenat da tu njegovu skulpturu dorađujem i prilagođavam ljudskom oku. Širim kvalitet samog drveta masline koja je naša majka. Uvijek uz tu maslinu ima neki detalj, dio ženskog tijela. Povezujem ženu i maslinu jer bi bez njih dvije svijet bio uskraćen. Zapravo, bez žene ne bi mogao da postoji. Ne bi imali tu trajnost i vječnost. Mi smo toliko sitni da smo samo tren, sekund u životu masline - istakao je Iličković.

Na slikama Iličković povezuje realizam i apstrakciju.

- Čovjek vidi maslinu i njeno tijelo, ali ima tu i detalja koji polako idu ka apstrakciji. Zapravo, oni već postoje na slici, ali ih treba pronaći i vidjeti. Ušao sam u utrobu masline. To su toliko velika stabla da čovjek može da uđe u njih - rekao je Iličković.

Umjetnik nam je pojasnio šta je toliko specifično kod masline.

- Maslina ima neko svoje „prokletstvo“. Dešava se to skoro svakoj maslini - kada napuni 50 godina ona počinje da puca u sredini. To je to njeno mrtvo tijelo. Ona se onda razvija okolo, ali je njena unutrašnjost mrtvo tijelo. Zanimljivo je da ona to mrtvo tijelo ne odbacuje, već ono ostaje unutra kao njena armatura. Ja uđem u te njene šupljine - to su vjekovi hladnoće, zime, snjegova, suše... To je nešto specifično. Baš sada radim tu njenu utrobu. Imam osjećaj kao da ona ima dušu. Ona za mene zapravo ima dušu - kazao je Iličković.

Sjeća se Iličković da je još kao dijete prolazio pored maslina.

- Sad ću 70 godina, ali ne znam da li su se one i jedan milimetar proširile. Kad čovjek uđe u maslinjak i vidi koliko su one rastresite, izvajane i koliko je vremena prošlo kroz njih, onda shvati da su masline vječne. Opstaju, bore se i rađaju. Maslina je druga majka - rekao je Iličković.

Umjetnik kaže da nikada nije stavio umjetnost ispred života i porodice.

- Mogao sam da se odvojim i odem u Pariz, da stvorim ili ne stvorim porodicu, da stvorim veliku umjetnost, da budem ime, ali porodičan život i četvoro djece koje mi je podarila moja pokojna žena je veći uspjeh. Gledao sam da to nekako uskladim, da to ide paralelno - istakao je Iličković.

NASTANAK SLIKA

Zanimljiv podatak iz biografije Vlada Iličkovića je da je on utemeljivač ,,Street in art“ koji se održava u Baru.

- Godinama sam posjećivao izložbe i već mi je dosadilo da gledam kako većinom izlažu isti ljudi. Onda sam odlučio da momenat stvaranja podijelim sa običnim čovjekom. Manifestacija se održava u Ulici maršala Tita u Baru gdje je jedan manji trg na kom umjetnici mogu da stvaraju. Izložimo od 50 do 100 slika, od 20 do 40 autora. Tu sam dobio veliku podršku slikara iz Podgorice i Cetinja, čak imam i jednu grupu iz Sombora koje dođe o svom trošku. Imamo uvijek neko interaktivno platno koje postavimo i ,,natjeramo“ prolaznike koji dođu da nešto nacrtaju, a onda mi završimo sliku. Umjetnici rade slike uživo, pa posjetioci mogu da prate proces nastajanja djela - istakao je Iličković. Umjetnik je primijetio da dosta njegovih kolega kaže da se nijesu žrtvovali i pedeset godina radili na svom imenu i školovanju da bi izlagali na ulici.

- Vole galerijski prostor. Ja imam drugačiji pogled. Nije mi žao da izađem na ulicu da ljudi vide kako se stvara i šta mi to radimo, da li smo i koliko smo potrebni društvu, gdje je umjetniku mjesto. Umjetnost treba da je toliko široka da može da bude bilo gdje – smatra Iličković.

Vladimir Vlado Iličković rođen je 1955. godine u Baru. Studirao je Višu pedagošku akademiju u Nikšiću (1978). Živi i stvara u Starom Baru. Izlagao je na samostalnim izložbama i kolektivno više puta.

Trudio sam se da stvaram bez ičijeg uticaja ili pomoći

Što se tiče crnogorske likovne scene, Vladimir Iličković smatra da rijetko koji umjetnik danas može da obezbijedi sebi atelje.

- Vjerovatno ga je neko dobio ovih godina, ali to je bio momenat nekog usklađivanja sa nekim partijskim idejama. Svako je vukao nekog na svoju stranu. Ja sam gledao da budem neutralan i da stvaram bez ičijeg uticaja ili pomoći. Fali nam podrška opština. Makar jedan atelje da se jednom dodijeli nekom umjetniku bila bi velika stvar – poručio je Iličković.

___________________

Izvor: www.pobjeda.me

Autor Adrijana Đorojević