Dovoljna je jedna žena da spali svemir – Slobodan Ristović

Safeta Osmičić 

 AMOR I EROS POHODE ME NOĆU 

Zbirka poezije 

Izdavač: NEKAZANO - Međunarodno

udruženje književnih stvaralaca i umjetnika 

Bar, 2021. god. 

Dovoljna je jedna žena da spali svemir. Ona je vatra, koju ne gasi voda ni suza, molba ni puška. Svjetlica je, koja se posestrimila sa gujom. To je kika strasti, koju nikakav zakon ne raspliće, osim onoga koji probudi klicu u utrobi, pa počne razmicati stijene. 

Ova poezija, u kojoj bi nepažljiv čitalac našao previše erotskog, da ne kažem bezobraznog, oskrnavio bi svoje poštovanje istine, koju pjesmarica iznosi. Žena je stanje slobode, ljubavne pomame i poetske obmane. Ona nije „objekat“, stvarnost koju učesnik u tom prasku ne umije dovoljno lijepo i dostojno da ugospodsvi ne poštujući stid kao vrlinu. 

„Obuci moje nago tijelo 

U zlatni kafran mjesečine 

I pošalji me do zvijezda“ 

(Iz pjesme: Do dna )

Pjesnikinja istinu tjelesne požude, kojoj smo svi robovi, puni poludice, pokušava tananosti da skloni od prostakluka, pa dodaje. 

„Zasviraj nježno ljubavnu baladu i tvojim me tijelom pokri“. 

Samo ne najavljen, slutnjom u san pozvan u to grlo vulkana može. Posebnik koji ne razlikuje pomenuti sinđir u svojim njedrima. Njemu je guja gudalo i svjetlica struna. Vatra nema oči, njene duplje su uspomena lomači, na kojoj samo odabrani ljubavnici plešu note koje ni pod noktom nemaju smiraj. Ti leptiri su otporni na plamen. Njima samo vino umije oči, da bi im sačuvali sljepilo, koje je kadro vidjeti dno klice u semenki, koja rađa snovid i ne stid, ni kada bi je u nar očiju naselili i njima vidjeli drugu stranu neba. 

Safeta Osmačić, pjesnikinja boemske krvne grupe, raskoš ženskog roda, sloboda koja se ne može slikati i kao slika nositi u novčaniku. Njena uznemirenost je notna sveska svakoga od nas, ako je iskren u ljubavnom opisu, ako za svaki treptaj pod strehom grudne kosti i lastavičjem u srcu odnosi na nesanicu koja život čini živim. 

„I noćas ću da ti budem/muza ljubavna/Prava žena“.

Šta dodati ovoj „ponudi“, koja je kuršum u barutnom šećeru.

Na koju pogibiju nas navodi vatra kojoj smo na putu. 

Kojim lažima treba da obučemo svoje misli, da postanemo bezukusni, da sva slast kojoj su i pčele nedovoljni okušenići treba da pribegnemo ubijajući želju. Ne postoje nevine želje u istinskoj ljubavi. 

Ona kaže, ona pjesmom zove. Posipa se vatrom da bi pepeo postala, da bi udovoljila kapi mlijeka da padne u grlo novorođenčetu, koje je iz kapi izmrezgalo. 

„Sakrij svog vragolana u crnu šumu 

Koju među butinama nosim“ 

Ako bi ova pomama izazvala stid, morala bi izazvati i sram, što sebi ne dajemo dovoljno prirodne uljudnosti, da smo stvoreni istinom ljubavi. 

Ova pjesmarica je „maramica“ koja ima za namjeru da nam obriše obraz od sjenke kojoj smo lice naružili. Ljubav je igra „lastiša“ koju igraju dječak i djevojčica i kada lastiš sa svojim praskom odleti u oblake. 

Iskreno, 

Slobodan Ristović 

Rogatica, 06.09.2024. god.