Egipat - zemlja faraona, misterije i vječnog sunca

                                                                            EGIPAT

zemlja faraona, misterije i vječnog sunca (putopis)

Običan kišni popodnevni dan, kiša pada kao iz kabla, kad stiže poruka: ,,Pogledaj ovo!" Agencija Top Holiday ima ponudu za Black Friday – Šarm el Šeik, Egipat, sve za nestvarnih 450 eura. All inclusive! I još – let iz Podgorice!

Bez razmišljanja odgovaram: ,,Hoćemo li, Rule?" I kroz pola sata, četiri avanturističke žene već su odabrale 'potvrdi'. I idemo! Kako ćemo, lako ćemo!

Prolazile su nedelje, dani su nestajali kao sipani pesak u sahari, i evo nas, dva dana pred polazak uzbuđene, spremne za sve… osim za pakovanje... Zadatak? Spakovati se u kofer od po 5 kilograma. Ivana i Milena su majstorice pakovanja – praktične, spakuju se za 10 minuta. A nas dvije? Ja i moj Rule, sa 10 pari naočara, 5 šešira i sa po 9 različitih kombinacija, koje ni Vogue ne bi smio da odbije. Ubrzo smo shvatile da će biti pravi poduhvat da zatvorimo kofer, a onda da se i pomolimo da prođe.

Ali tako to ide. Pakovanje nije ni važno – bitno je da su sa nama oni koji će se smijati sa tobom na svakom koraku, jer prava magija nije u koferu, nego u onome što donosiš u srcu.

Na aerodromu, osmijesi, uzbuđenje i dobro raspoloženje. Ljubazni ljudi iz agencije, dobar vajb u vazduhu.

Prva destinacija – Istanbul! Tri kratkokose žene u zanosnim kombinacijama i jedna predivna dugokosa dama među nama. Konstatujemo poglede zabrađenih žena i, naravno, diskretno skidanje pogledom njihovih muževa – što bi bila prava modna revija bez tih malih, ali važnih detalja?

Nakon kratkog predaha od neosjetnih 6h, slijedi drugi let, a zatim… konačno – Egipat!

Aerodrom nas dočekuje sa mirisima pustinje, mora, orijenta i egzotike. Mješavina kulture, čaja, začina i pijeska pod nogama. Rigorozne kontrole osjećaju se kao ceremonija prelaska u čarobni svijet sjeverne Afrike, u kojem svaki korak ima svoj ritam.

Smještamo se u hotel 'Panorama'. Umorne, ali u duši ispunjene, zaspale smo s osmijehom na licima – poput djece pred prvi dan škole, s puno očekivanja i želje da doživimo svaku sekundu ovog putovanja.

Zora je tek počela da se probija, a mi već spremne za prvu avanturu – Santorini. Taksi vozač, pravi džentlmen, otvara vrata, a ispred nas scena kao iz bajke. Bijelo i plavo u savršenom skladu, kao da je neko ručno oslikavao svaki kutak. Kuće se uzdižu u bijelini, krovovi u plavetnilu, a prozori poput očiju mora – svuda je tišina i mir.

Bližimo se plaži, gdje se pješčane dine stapaju s plavetnilom mora, i osjećamo kako svaki val donosi miris soli i slobode.

A onda, njeno veličanstvo – Farsha plaža. Kao putovanje kroz egipatsku istoriju, svaki kutak ove predivne plaže odiše orijentalnim šarmom. Ovaj jedinstveni kafić, smješten na litici s pogledom na Crveno more, odiše autentičnom atmosferom zahvaljujući pažljivo odabranim antikvitetima skupljanim godinama.

Zlatni stubovi, tkanine koje mirišu na začine i misterije, i predivne skulpture koje pričaju priče o prošlim vladarima. Egipatski simboli na svakom koraku, prefinjeni detalji na jastucima, i svjetiljke koje titraju u ritmu vjetra.  Smještene na udobnim jastucima, uživale smo u šiši i egzotičnim sladoledima, razmišljajući kako je ovo putovanje već opravdalo sva očekivanja.

Sledećeg dana, nova avantura nas je vodila kroz nestvarne prizore planina Sinaja, koje izgledaju kao da su naslikane najfinijim pastelima. Ružičasti, lavanda, zlatni tonovi – svaka nijansa je čista harmonija.

Ove stijene, oblikovane vjetrom i vremenom nalik su pustinjskim dinama pretvorenim u kamene gigante.

Planine u daljini, obasjane prvim zrakom sunca, podsjećaju na scenografiju za neki epohalni film. I onda – safarijada. Kvadrati u središtu Sahare, uz vjetar u kosi i prašinu u očima, adrenalin u krvi teče brže od rijeka u pustinjama. Svjetlost se odbija od stijena, a mi jurimo, bez po muke, kroz taj beskrajni horizont.

Buba je u svom elementu, jurca ispred svih, prkosi zakonima gravitacije i zdravog razuma, ali sve to radi sa osmijehom. Tu, u toj pustinji, gdje se pijesak stapa s nebom, mango oaze izgledaju kao čudo na ovom divnom, surovom svijetu. Slatki, sočni, prkosni – baš kao i mi.

Naredna avantura povela nas je u dubine Crvenog mora, u podvodni raj koji je obećavao čuda. Obukle smo ronilačka odela, zategle prsluke i navukle peraja, spremne da zaronimo među koralne grebene koji izgledaju kao podvodni gradovi u bajkama.  Ivana je, hrabro kao i obično, pokušala da prevaziđe strah od talasa, ali, kako to obično biva u takvim trenucima, panika je prevladala.

Zatražila je da je vrate na obalu, a mi, kao prijateljice, nismo mogle a da ne budemo ponosne na njihovu hrabrost – hrabrile smo je, motivisale, pokušavale da je uvjerimo da se opusti i uživa, ali na kraju, vodič je ispratio do obale, a mi smo zaronile u podvodni svijet kao iz bajke. Šarene ribice svih oblika i veličina plesale su među koralima, stvarajući prizor dostojan najlepših akvarijuma. 

U tom trenutku, sve je bilo savršeno. Držale smo se za ruke i stiskale pri svakom veličanstvenom prizoru. Čini mi se da mi ponestaje riječi da opišem savršenstvo koje smo doživjele, jer utisak i prizor ostavlja bez daha. 

Nakon ronjenja, zasluženi odmor – beduinski ručak. Sunce nas je obasjavalo, a miris začina u vazduhu je bio pun obećanja o avanturama koje su nas čekale.

Dok smo se opuštale, primijetila sam ogrebotinu na stopalu, iz koje se slivala topla krv. Ali, kao što to biva u najboljim pričama, u tom trenutku je iznenada ispred mene stajao prelijep Beduin, sa limunom i vodom u rukama.

Njegov osmijeh bio je poput najsjanijeg dijamanta u pustinji. Iako je tretman sa limunom peckao kao vatra, nijesam mogla da sakrijem divljenje prema njegovoj pažnji i brižnosti.

A on? Samo je klimnuo glavom, kao da je sve ovo bilo sasvim normalno, kao da je to bila njegova svakodnevna rutina. Ali, bez imalo sumnje, njegova ljepota je bila kao magija, i cijela scena je izgledala kao da je izašla iz nekog starog egipatskog filma.

Ah, kako ti mali trenuci ostaju u sjećanju – kao podsjetnik da ljepota može biti i u jednostavnosti, i u ljubaznosti, i u nečemu toliko neočekivanom da ti srce jednostavno stane.

Nakon nezaboravnog iskustva s Beduinom, odlučile smo da se opustimo i uputimo u tržni centar – jer, uostalom, šta je putovanje bez poneke kupovine? 

I tako smo došle do draguljarnice, koja je imala sve što bi svaka žena mogla poželjeti: dijamante, smaragde, rubine... U suštini, sve što vam treba da biste se osjećali kao kraljica.

Dopao mi se prsten i nakon kratkog ragovora s vlasnikom, zapazih suptilno udvaranje, na koje odgovorih duhovitim komentarima.

Meni je bilo zabavno, a njemu očigledno primamljivo, da me na kraju i zaprosio istim onim prstenom, uz želju da podje sa mnom u Crnu Goru.

Odbih, uz zahvalnost lijepom trenutku za sjećanje, dok su se moje cure smijale, a Milena dodaje da je danas 14.februar, te da je i ona dobila poklončić od Kamila, vodiča grupe. Ah, ti šarmantni Egipćani. Zaista djeluju dobroćurno, nasmijano, pozitivno, šarmantno. Zapaze svaki lijep detalj na ženi i ne štede komplimente, dok dugim crnim trepuskama ne mogu da prodju nezapaženo.

A onda smo krenule u mirisnu avanturu.

Usmjerile smo korake prema parfimeriji, koja je mirisala poput raskošne palete prirodnih ulja, svaki miris jači od prethodnog. „Ovo je najjači afrodizijak“, rekao je Kamil, s osmijehom na licu. „Zove se 'Tajna pustinje'.” Nismo bile ni najmanje otporne, jer, znate, svaka žena želi da privuče pažnju. Čim smo pomislile da bi nas miris mogao učiniti neodoljivim, odluka je bila brza. 

Miris koji će nas podsjećati na avanturu, taj miris pustinjskih oaza – da, to je bila naša nova žudnja. Kamil, kao pravi stručnjak, osluškivao je želje četiri kupoholičarke, znajući da je ovo put za dobar profit za sve.

Na povratku u kombi shvatile smo da smo prekršile sve moguće termine pauze. Kad smo stigli do kombija, nervozni komentari Ruskinja su nas doslovno zatekle, ali s toliko stila i gracije, sve smo to iskulirale. Bilo je to pravo remek-djelo strpljenja, dok smo se prigušeno smijale, misleći na to da smo na kraju dana učinile mnogo više nego što smo očekivale.

Posljednja avantura bila je pravo čudo prirode – Kanjon Salama u Dahabu.

Da vam kažem, u tom trenutku sam pomislila da imam neke skrivene sposobnosti, kao da sam rodjaka divokozama.  Osjećala sam se poput divlje planinarke, s punim povjerenjem u svoje sposobnosti dok sam grabila litice.

Prva sam poletjela, slijedeći vodiča Abulaha, koji nas je neprestano bilježio fotoaparatom kao da smo na nekoj modnoj pisti. Svaki naš korak bio je, naravno, praćen njegovim entuzijastičnim škljocanjem“, a mi smo se osjećale kao da smo na setu snimanja u nekom filmu. Razmišljala sam kome ću sve da se pohvalim kada se vratim i da li će mi uopšte i povjerovati.  I da, mogu da priznam – osjećala sam se prilično ponosno.

Kanjon Salama, međutim, nije samo bio fizički izazov, nego prava vizualna magija. Bile smo okružene divnim formacijama stijena, uskim prolazima koji su se otvarali u široke, zapanjujuće vidike.

Slike koje ste viđali na internetu pale su u drugi plan, jer ovaj kanjon je bio u svojoj punoj veličini pred nama. I onda, dok sam se divila ljepoti koju pruža priroda, kao iznenađenje, pojavila su se – bosonoga djeca. Mali, preplanuli, s osmijehom koji je mogao zasjeniti Sunce, prodavali su ručno rađeni nakit.

Bili su poput dragulja u tom divljem, surovom okruženju, a u njihovim očima mogle smo da vidimo čitav svijet – borbu za život, ali i neopisivu sreću. Iako nijesu znali ništa osim riječi „Aqua“, taj jedan pojam, izgovoren s tolikom strašću, govorio je sve o njihovom svijetu. Voda. Voda je bila luksuz.

Tako sam ja, usprkos svim svojim planinarskim podvizima, s jednim dubljim uzdahom napustila kanjon.

Taj osjećaj da sam ga „osvojila“ nestao je istog trenutka kad sam se suočila sa stvarnom borbom tih mališana. Odjednom, sve stepenice na litici su postale beznačajne u odnosu na taj surovi svijet u kojem su oni živjeli.

Nakon toga, usmjerile smo se prema predahu uz šolju čaja, kojeg su nam pripremili ljubazni Beduini. Ovi divni ljudi, obučeni u svoje tradicionalne odjeće, ponosni na svoju kulturu, predstavljali su jednostavnost i mudrost koju nije lako pronaći. Njihov svijet je, zapravo, dublji nego što izgledaju na prvi pogled.

U njihovim očima ocrtavala se čitava istorija i priča o preživljavanju, hrabrosti i gostoprimstvu koje je nadmašilo bilo kakva očekivanja. Prolazili su kroz svjetove sa svojom tradicijom, u mirnom ritmu koji nas je sve podsjetio da istinska snaga nije u trci, već u sposobnosti da se zadržiš u trenutku, da osjetiš mir i jednostavnost.

A zatim, uz miris čaja, uživale smo u tom sitnom, ali važnom momentu, shvatajući da je stvarnost našeg putovanja zapravo sastavljena od tih malih, nesavršenih trenutaka koji se upijaju u srce. Tu je bila prava ljepota – ne u onim grandioznim prizorima, već u svakom susretu s nečim iskrenim i nezaboravnim.

Kažu da nisi bio u Egiptu ako nisi jahao kamilu. I ja sam, vođena tom mišlju, odlučila isprobati taj doživljaj. Međutim, umjesto očekivanog osjećaja egzotike i avanture, preplavila me nelagoda.

Kamile su djelovale iscrpljeno, kao da ih je težina života savila pod teretom sedefastog pijeska. Njihove oči, poluzatvorene i umorne, nosile su u sebi tragove nekog tihog otpora. Svaki korak bio je popraćen dubokim, hrapavim zvukovima nezadovoljstva, kao da mi svojim tihim gunđanjem žele reći: ,,Dosta nam je."

Vodič, vješto skrivajući umor svakodnevice iza širokog osmijeha, pokušavao je odagnati moj nemir ponavljajući riječi na klimavom engleskom: ,,It’s cool, enjoy, nice..." No, taj blagi povjetarac s Nila nije mogao otjerati težinu koja mi se uvukla pod kožu.

Na sljedećim izletima odlučila sam ne učestvovati u onome što mi je tada izgledalo kao mučenje životinja. Umjesto toga, radije sam upijala ljepotu drevnih hramova i osluškivala priče vjetra među piramidama.

Tek kada sam se vratila u hotel i dugo se tuširala, uspjela sam saprati s kože onaj neugodni kamilji miris. Ali miris spoznaje, onaj dublji, ostao je – miris svijesti da pravi doživljaj putovanja nije u klišeima, već u saosjećanju, razumijevanju i poštovanju svega živog oko nas.

Egipat je istovremeno čudo i kontrast. Zemlja u kojoj su ljudi prije više od četiri milenijuma stvorili nešto što ni vrijeme, ni oluje, ni osvajači nijesu uspjeli da unište. Zemlja piramida, rijeke Nila, bogova sa glavama ptica i šakala, sarkofaga od čistog zlata i hijeroglifa koji i danas pričaju priče.

Ali Egipat je i nešto drugo. Zemlja gdje se milioni ljudi bore svakog dana, gdje se živi brzo i teško, gdje se euri turista sjaje kao zlato faraona, dok lokalno stanovništvo broji funte da preživi mjesec.

Večeras, nakon ponoći, krećemo ka Kairu. Iako nas čeka duga vožnja od osam sati, srce mi brže kuca jer znam da nas uskoro čekaju piramide. Cijeli dan pun uzbuđenja se reflektovao i u mom nespretno smirenom pokušaju da zaspim u autobusu – čini mi se da nisam ni treptala. Prošlo je vrijeme, a mi smo sve bliže nečemu što su generacije samo sanjale – piramidama.

Kad sam konačno stajala ispred tih veličanstvenih čudesa, nešto se u meni promijenilo. Dok sam gledala kako se nebo povija pod njihovom nesagledivom veličinom, a dlanom prelazila preko kamenih blokova koje su hiljade ruku slagale prije mene, osjećala sam se kao sićušan posmatrač nečega što ne mogu ni da shvatim.

I dok gledam te ogromne piramide, nijesam mogla da se ne pitam: Kako su oni to uspjeli? Kako su prevozili kamenje teško nekoliko tona bez dizalica, bez mašina, bez današnje tehnologije?

I kako su stvorili strukture koje mi danas ne možemo ni da kopiramo, uprkos svim našim naprednim alatima? Možda je odgovor upravo tu – u vjerovanju u nešto veće od svakodnevnog života. U vjerovanju da, čak i bez modernih pomagala, snaga zajedništva, vjere i posvećenosti može stvoriti nešto veće od nas samih.

Možda zato piramide i dalje stoje, da podsjećaju na ono što je moguće kada ljudi vjeruju u ono što ne mogu da vide, samo da bi ostvarili ono što je, čini se, nemoguće.

I tako, iz svijeta faraona i bogova, vraćam se u stvarnost – u Kairo, grad u kojem prošlost i sadašnjost vode neprekidnu borbu.

Kairo nije samo haotičan, Kairo je haos u najljepšoj, najuzbudljivijoj, najnepredvidljivijoj formi. U njemu živi više od 22 miliona ljudi, i svi kao da su istovremeno na istoj ulici, u istom autobusu, u istom tržnom centru. Ako ste mislili da znate šta znači "gužva". Kairo će vas otjerati u drugi univerzum.

Zgrade su napola izgrađene, a fasade su ostale zarobljene u planovima arhitekata koji su, najvjerovatnije, umorni od borbe sa stvarnošću. Između tih betonskih skeleta, život ide – ljudi prodaju, preživljavaju, snalaze se.

Na trotoarima, ulični prodavci vrte marame, začine, suvenire, parfeme, čajeve, nargile, sve to uz osmijeh koji skriva očaj.

I tu nastaje kontrast koji me duboko pogađa. Dok mi, turisti, bez razmišljanja vadimo eure za još jedan suvenir koji će završiti na polici kod kuće, oni koji nam prodaju te suvenire prevrću svaku funtu da bi preživjeli mesec.

Prosječna plata u Egiptu je između 80 i 120 eura. A stanarina? Oko 100 eura.

Matematika ovde jednostavno ne pije vodu. Kako preživljavaju?

Egipatska ekonomija – četiri žene, dvanaestoro djece i dva posla.

Svaki drugi Egipćanin radi po dva posla. Od izlaska do zalaska sunca, pa i duže. Preko dana su taksisti, konobari, vodiči, radnici u hotelima. A noću, vraćaju se na ulice – prodaju suvenire, popravljaju obuću, prenose robu.

Umor im se vidi u očima, ali ne i na licima – jer su naučili da osmijehom prekrivaju težinu života.

Egipat nije samo piramide i Nil.

Nije samo blještavilo zlata u muzeju i miris začina koji se uvija u vazduh na bazaru. Egipat je znojna kap na čelu čovjeka koji od šest ujutro do ponoći prodaje marame turistima, u nadi da će imati dovoljno da preživi još jedan dan.

Egipat je dječak koji ide bos po vrelom asfaltu, nudi narukvice i smije se, dok mu u očima tinja glad koja ne nestaje ni s osmijehom. Egipat je žena koja je naučila da s jednim hljebom prehrani četvoro djece, boreći se sa svakim dahom, s nadom koja je, iako tanka, uvijek tu.

Kada saberem sve utiske, mogu reći da su Egipćani zaista dobar narod. Njihova dobrodušnost i topla priroda učinili su da se među njima osjećamo sigurno, čak i u haotičnom ritmu ulica Kaira ili na tihim obalama Nila.

Ono što me posebno fasciniralo jeste njihova sposobnost da, uprkos teškoj svakodnevici i životu na rubu egzistencije, sačuvaju dostojanstvo, kulturu i ljepotu manira. Njihovo gostoprimstvo nije samo površna ljubaznost već duboko ukorijenjena tradicija poštovanja gosta.

Bilo da je to osmijeh prodavca na tržnici, pažljivo ponuđena čaša čaja u sjenovitoj radionici, ili način na koji će vam se obraćati s iskrenim interesovanjem – osjetila sam da se ta ljubaznost ne može naučiti niti odglumiti.

To je dio njih, utkan u svakodnevicu, isto kao i pijesak u temelje drevnih hramova.

Njihova kultura, bogata nasljeđem faraona, ali i običnom ljudskom toplinom, ostavila je na meni neizbrisiv trag. U tom svijetu gdje prošlost diše kroz svaki kamen, a sadašnjost često šapuće o borbi, Egipćani su primjer kako se i u skromnim uslovima može živjeti s ponosom, s osmijehom i s nekom tihom, gotovo poetičnom, snagom.

I dok se vraćam kući, dok Nil polako nestaje za horizontom, a zlatne maske faraona bivaju samo uspomene u muzeju, a vreva Kaira zvuči sve tiše, shvatam nešto važno – Egipat je vječan. Ne samo zbog piramida, koje su sagradile ruke ljudi davno prošlih vremena.

Egipat je vječan jer njegovi ljudi, uprkos svim nevoljama i teškoćama, još uvijek žive, dišu, sanjaju i bore se za svaki novi dan.

Posljednji dani. Još avantura, još priča koje čekaju da budu ispričane, još mjesta koja traže svoj trag na našim sjećanjima.

A onda, iz onih slobodnih dana pod suncem, u kapute, iz mora u svakodnevnicu. Povratak u realnost, u onu svakodnevnu vrevu gdje se ponovo susrećemo sa životom koji, usprkos svim čarima putovanja, uvijek čeka da nas podsjeti na ono što je blizu.

Ali, Egipat… Egipat ostaje u srcu.

On nije samo pečat u pasošu, on je ono što nosimo sa sobom. Svaka usputna priča, svaki susret sa nepoznatim, svaka šarenila bazara, svaki zlatni tren kad se zadržiš ispred piramide – to je ono što te mijenja.

I nadam se da sam vas makar malo povela na ovaj put, jer, ako sam vas barem na trenutak povezala sa tim nečim većim, mojoj misiji nije mogao biti ljepši uspjeh.

Ja sam Jelena Obradović, i ovo je bio moj doživljaj putovanja. Iako će nas život ponovo uputiti na staze koje poznajemo, nadam se da ćete u svom pasošu jednog dana pronaći pečat Egipta – ali ne samo kao mjesto na mapi, već kao dio vas, kao podsjetnik da je ljepota svijeta ne samo u velikim znamenitostima, već i u malim trenutnim čudima koja čekaju da ih prepoznamo.

Jer, na kraju krajeva, putovanje nije samo o destinaciji – ono je o tome što nosimo sa sobom i kako nas oblikuje na svakom koraku.

                                                              Jelena Obradović, novinarka TV7

                                                                               (Piperska_odiva)

https://youtu.be/zQ2hNWSAeS0?si=cFW2j2NnVhttbfBk