Izložba Vladimira Vlada Iličkovića "Getsemanski vrt" u Bijelom Polju

Izložba “Getsemanski vrt”, barskog slikara Vladimira Vlada Iličkovića, biće otvorena u srijedu, 18. decembra, u Kući Rista Ratkovića u Bijelom Polju. Prethodna postavka ove izložbe, u domu “Crvena komuna” u Petrovcu, izazvala je veliko interesovanje publike. 

U katalogu koji prati izložbe, u tekstu koji potpisuje novinar i publicista, urednik Kulturne rubrike “Pobjede” Jovan Nikitović kaže se kako se “u susretu sa crtežima Vladimira Iličkovića nameće jedna misao, a to je da Iličković pokušava kroz stablo masline oslika istorijski treptaj civilizacije, beskrajne mijene čovjeka, od njegovog postanka do danas”.

“Maslina kao simbol snage, besmrtnosti ali i plodnosti, maslina kao simbol mira i vjere, strpljenja i izdržljivosti – budi u Iličkoviću impuls koji ga tjera da iznova istražuje brojne kvrge i zavoje na maslinovom stablu, pronalazeći isto takve ožiljke i u čovjeku. Stoga nije ni čudno što se nakon pažljivog zagledanja njegovih crteža stiče utisak da je na platnu združio ili objedinio i maslinu i čovjeka. Naime, na prvi pogled se čini da je to realistički prikaz jednog mitologijskog drveta, jednog obilježja Mediterana, ali dok okom budete pratili njegove bore, plitke udoline i jame kojima se dno ne nazire, uočićete anatomiju čovjeka. Ali to nijesu samo banalne konture ili spoljni obrisi čovjekova tijela, već je to i prikaz čovjeka izvrnutog iznutra. To je slika njegove duše koja se bjesomučno batrga u nemoćnim pokušajima da za života makar na kratko osjeti besmrtno, trajno i neprolazno. U takvom vrtlogu otkrivaju nam se i sve nakaznosti čovjekove ličnosti, svi njegovi strahovi i slabosti, kao i nemoć da zaustavi propadanje, čija izvjesnost mu stoji kao omča oko vrata, čini ga zarobljenikom spram slobode, prirodnosti i jednostavnosti života. Samim tim, veoma vješto djeluju potezi Iličkovića koji nam u konturama masline otkrivaju lica čovjeka, skupljena i omeđena jednim velikim krikom, lica koja hoće da probiju koru, da izađu iz stabla u koje im se pretvorilo sopstveno tijelo. Sa druge strane, u nešto blažim tonovima Vlado Iličković je u svoje crteže utkao i akt žene, koji vješto čuvaju i sakrivaju stoljetna stabla maslina, jer, kako sam autor jednom reče: ‘Materinstvo i plodnost žene svakako imaju veze sa maslinom. A bez žene i masline, čovjek ne može’. Kao da Iličković želi da surovosti i mijenama života suprotstavi ljepotu žene, ljepotu i važnost nekoga ko na svijet donosi čovjeka. Na kraju se postavlja pitanje, da li autor objedinjavanjem masline i čovjeka, želi da makar na taj način zaustavi smrt u čovjeku, da ga uzvisi i postavi uz nešto što svojom postojanošću i izdržljivošću potire gotovo sve što su ljudi izgradili? Vjerovatno da ne, jer Iličković se ipak divi maslini a ne čovjeku, jer on čovjeka samo iznutra razgrađuje i pokazuje koliko je mali i nemoćan naspram prirode i smrti. Možda bi za ovu konstataciju i poređenje između masline i čovjeka, najbolje poslužile riječi samog autora koji je u jednom razgovoru za novine postavio sebi pitanje: ‘Šta je čovjek?’ – i odgovorio: ‘Samo tren u životu masline’”, napisao je Nikitović.

Vladimir Iličković je rođen 1955. godine u Baru, a studirao je Pedagošku akademiju u Nikšiću u klasi prof Nikole Gvozdenovića. Živi i stvara u Starom Baru. Imao je devet samostalnih izložbi. Kolektivno je od 1977. godine izlagao više puta u Crnoj Gori i inostranstvu. Jedan je od utemeljivača manifestacije “Street in Art”.